Nova Istra

168 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Suzana COHA ga identiteta: „Gledajući kako Srbi svojski srbuju, nisam se mogao dosta nahrvato- vati i nasteklišiti“ (XIV, 48). Ili: „Drago mi je što sam tamo bio, ali još mi je draže što nisam tamo ostao [...]. Vrijedi li Beograd, vrijedi za nas samo kao škola hrvatske energije i hrvatskog nacionalizma: kao zagrebačka prispodoba“ (XV, 235). Takvu kroatocentričnu vizuru Matoš je temeljio na argumentacijskome sklopu povijesno- ga državnog prava, odnosno na političkim premisama po kojima se, kako ju je on shvaćao, srpska nacija stara „jedva pedeset godina“ nije mogla mjeriti s „narodnošću potomaka Tomislava i Petra Krešimira“ (XIII, 130). Jednako tako, tvrdio je da se ni usprkos svim dodirnim točkama (najevidentnijima u protuturskoj prošlosti i prate- ćoj narodnoj književnosti) hrvatska kultura ne može poistovjetiti sa srpskom, zbog čega je primjerice Ivanu Meštroviću prigovorio jer „nije našao u povijesti hrvatskog heroizma ni jedne jedine epizode dostojne njegova slavosrpskog dlijeta, slaveći bitku bježanja i izdaje, slaveći izmećara i tursku pridvoricu Marka i zaboravljajući da je Zrinjski veći od atentatora Obilića i da za junaštvo nebrojenih hrvatskih delija ne svjedoče lažljivi slijepci već dokumentarna gospođa Historija“ (XI, 83). Kao hrvatski pjesnik i pjesnik Hrvatske, u čijim se stihovima na osobit način, zadobivajući autentičnu dimenziju i kvalitetu, sintetiziraju najdojmljiviji glasovi do- moljubne književne tradicije koja mu je prethodila, od Pavla Štoosa, Ljudevita Gaja, Ljudevita Farkaša Vukotinovića, Antuna Mihanovića, Dimitrija Demetra, Petra Preradovića ili Stanka Vraza do Augusta Šenoe, Augusta Harambašića, Ante Kova- čića ili Silvija Strahimira Kranjčevića, ali i njihovih preteča, predstavnika tzv. starije hrvatske književnosti, poput Petra Zoranića, Ivana Gundulića ili Pavla Rittera Vite- zovića, u tonovima u rasponu od elegičnih i naglašeno intimističkih do himničkih i ekstatičnih, budničarskih, programatskih i persiflažnih, Matoš je ispisao i antologij- sku proznu parafrazu Lijepe naše :„Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska!“ (IV, 296). 6 Tema hrvatskoga martirija jedna je od najindikativnijh poveznica preko koje Matoš uspostavlja komunikaciju s nacionalnom književnom tradicijom te je i u njegovim pjesmama Hrvatska poput Štoosova „Kipa domovine“ u potrazi za svojim starim pravicama („Pri Svetom Kralju“), poput Vrazove majke na golgoti iz Đulabi- ja , Harambašićeve ili Kranjčevićeve pandanke, ona je kristolika mučenica („1909.“; „Pri Svetom Kralju“). 7 6 O Matoševoj domoljubnoj poeziji usp. npr. Dorkin, 1996. 7 U kompleksu ovih tema posebno se izdvaja i topos Croatia plorans , o čemu pregledno usp. Ra-