Nova Istra

167 Suzana COHA ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) o njegovu zanimljivome odnosu prema Srbiji, koji je bio uvjetovan činjenicom da mu je kao emigrantu ta zemlja dala„prvo utočište“ (ibid., 165). Srbija mu je imponi- rala stoga što je u njoj vidio znakove suvereniteta, demokracije i inih modernizacij- skih trendova kojih je Hrvatska u okvirima Austro-Ugarske bila lišena, i zato jer je njezinu naciju u maniri romantičarskih primordijalističkih i perenijalističkih (usp. npr. Smith, 2003.: [147]-173) (pan/južno)slavističkih teorija vidio kao najbližega plemenskog (tj. etničkoga) i kulturnoga (poglavito jezičnoga, a posljedično i književ- noga) srodnika Hrvatima. 5 U tome je ključu sročena i konstatacija po kojoj Srbiju ljubi „jer je slobodna i jer njen kralj bolje govori hrvatski od hrvatskoga kralja“ (V, 165). Nakon što je bila više puta objavljena, u beogradskoj Politici (1904.), Hrvatskoj smotri (1907.) i Hrvatskome trgovačkom listu (1908.), kada se našla u Pečalbi (1913.), knjizi„ pomilovanog vojnog bjegunca A. G. Matoša“ (ibid., 369), ta je rečenica izazva- la skandal i reakciju cenzure. Njezin je posljednji dio samMatoš precrtao u jednome isječku iz Politike , koji je nađen u njegovoj ostavštini (usp. ibid., 380), a tekst u koji je uklopljena napisao je u povodu vraćanja iz Pariza u Beograd te su iskazi sadržani u njemu bili motivirani i činjenicom da je povratak vodio kroz Austriju i Mađarsku koje su opisane s očitim antipatijama, a cilj mu je zapravo bila još uvijek zabranjena Hrvatska. U tome razdoblju napisao je još pozitivnih i optimističnih komentara o hrvatsko-srpskim odnosima, poput onoga po kojemu „mora doći dan, kada će hrvatsko plemstvo i banderijalci dočekati uz zvuke drevnih zvonova sa katedrale sv. Stjepana i urnebes oslobođenog naroda kralja Srbije“: „Uz Dušanovo žezlo sjat će sablja našeg Tomislava. Banski dvori u Zagrebu pretvorit će se u kraljevske i sa ‘Gričkih gorica’, sa Gornjeg grada, jeknut će iz hrvatskog sabora širom zemlje stari i slavni naš poklič: Vivat, vivat constitutio!“ (XII, 19). Za Beogradom je na svoj način žalio kada ga je nešto više od pola desetljeća ranije napustio davši se put Zapadne Europe, oprostivši se riječima po kojima je „[o]tići iz Zagreba u Biograd – to je otići iz otadžbine u otadžbinu“ jer „[m]i i Srbi smo kao oni jaganjci koji mogu da sisaju dvije majke“ (III, 82). S druge strane, Matoš je stajao uz pravaška uvjerenja po kojima su Hrvati „na- rod od tri vjeroispovijedanja“ (XV, 212) te u Hrvatskoj „zemlji raznih rasa, raznih plemena, može postojati samo jedan narod – narod hrvatski, samo jedna kultura i samo jedna politika: politika i kultura hrvatska“ (ibid., 173). Srbija mu je pak trajno predstavljala radikalnu ali i, pomalo paradoksalno, nužnu hrvatsku drugost, što je naglašavao ističući da je tek u njoj, zahvaljujući inatu koji je u njemu budio srpski nacionalizam, i sam izgradio neupitan i politički jasno definiran osjećaj nacionalno- 5 O proturječjima što ih u Matoševe nacionalno-identifikacijske koncepcije unose potonji navedeni momenti usp. i Oraić Tolić, 2012.: 274-278.