Nova Istra

166 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Suzana COHA sa notama samostanskih smirenih pročelja, sa zanosnim arabeskama Bosne, sa pro- stotom zagorske kurije i odabranim modernizmima u simfoniji novog, hrvatskog stila“ (IV, 79). Po vlastitu naglašavanju, „Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem“ (V, 290), Matoš se zalagao za političko i kulturno objedinjavanje hrvat- skih regija, no u okvirima naglašene zagrebocentričnosti, čime se pokazao dostoj- nim nasljedovateljem Augusta Šenoe, kojega je proglasio i svojim patronom, alter egom i vodičem: „Jer mene u tomu filistarskomu gradu štiti blag demon, i on mi je sjena i cicerone“ (IV, 35). Poput Šenoe, a također i ekvivalentno prispodobivim pre- vladavajućim ranijim (pret)preporodnim tendencijama, uzdajući se u najpozitivnije konotacije čuvenoga gesla „Em smo Horvati!“ (XV, 179),„proklinjući prokleti inat i jal hrvatski“ (ibid., 212), u interpretacijama političkih i socijalnih tradicija Matoš se vodio pomirljivom inkluzivizmom: pored dominantnih pravaških ideala, kao nepo- kolebljiv Starčevićev štovatelj, uz Kvaternikov, on priznaje i značaj Josipa Jurja Stro- ssmayera, uz Antu Kovačića i ostale pravaške književnike i Ljudevita Gaja i Ivana Mažuranića, uz pravduMatije Gupca i prava drevne hrvatske aristokracije, najrepre- zentativniji simbol čijih je svijetlih i ne tako svijetlih epizoda istovremeno suveren i zavisni, starim sjajem opskrbljen i dekadentni „otrcani, kraljski, banski“ Grič (V, 74). Ambivalentna (anti)modernistička, boemska postura te idealizacija hrvatstva sa srcem u gradu „gdje najslađe na svijetu zvuči slatki kaj “ (IV, 27) s pripadajućom dijalektalnom okolicom, u Matoša korespondiraju s apologijama pučke puntarije, pa u njegovim fantazmagorijama domovinu predstavljaju Petrica Kerempuh i Gra- bancijaš dijak. Kao i s njima, on se identificira s „iskorijenjen[om], proletarsk[om], pučinom bijelog svijeta raspršen[om] Hrvatsk[om], Hrvatsk[om] iseljenika, radni- ka i pustolova“, no s Hrvatskom koja „nije bez ideala“ (IV, 8) i koja osim toga svoj opstanak ima „samo zahvaliti konzervativnoj i pasivnoj energiji našeg brata seljaka“ (III, 207). Premda je i spram nižih socijalnih slojeva znao zauzeti kritičku poziciju, i to u rasponu od realizma do elitizma (usp. npr. X, 140 ili V, 43), glavnoga je jamca moguće nacionalne renesanse, ponovno u skladu sa svojim pravaškim uvjerenjima, Matoš vidio u njima te je tvrdio: „Gdje je Hrvatska najbjednija, tu je najhrvatski- ja“ (IV, 43). Pitoreskni pak njegovi prikazi domovine idu u prilog uvjerenju koje je također eksplicirao, a po kojemu je „hrvatski pejzaž isto tako važan momenat kao hrvatski narod i hrvatska prošlost“ (ibid., 99). Kako bi se dalo zaključiti iz kolaža tekstova što ih je napisao o domovini i naciji, upravo su tri navedena kompleksa, odnosno drevna prošlost i njezine kulturne i političke znamenitosti, pučki, seljački i građanski, slojevi te hrvatski krajolici, bili glavni aduti onakve Hrvatske koja bi „nam“, kako je sugerirao, trebala biti utjeha „proti mnogim Hrvatima“ (V, 170). Matošev osjećaj nacionalnoga identiteta, kako je već spomenuto, uvelike je ovisio