Nova Istra

165 Suzana COHA ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) 68), u Matoša je uvijek bio pomiješan s budnim i britkim kriticizmom, a po po- vratku u domovinu javilo mu se i dodatno bolno otrežnjenje koje bi se pregnantno moglo opisati popularnom naslovnom sintagmom Borisa Marune — Bilo je lakše voljeti te iz daljine , što također svjedoči o kontinuitetu ovoga signifikantnog sindro- ma hrvatske književnosti . Naglašen subjektivni odnos prema domovini u Matoša je oslonac imao i u impresionističkome aspektu njegove poetike, sukladno kojemu se doživljajno ja uspostavilo kao središte, dok se (doživljena) domovina isprofilirala kao tim jastvom određen orbis . Iz takve perspektive domovina mu se, kao u tekstu „Obična šetnja“ iz Obzora godine 1913., nametnula kao„horizontom omeđeni krug, kojemu je svaki nas sredina tamo gdje se nalazi“ (XI, 240). Personalnosti odnosa koji je spram nje uspostavio pridonosilo je i to što je Hrvatska u Matoševim očima bila potpuno personificirana, u čemu se mogao ugledati i na francuske uzore, npr. na osebujnoga povjesničara Julesa Micheleta (usp. XV, 111). U tome je smislu, pri- mjerice u članku „Naša omladina“ iz Hrvatske slobode godine 1909., pisao kako smo mi „individualiste, jer Hrvatska je osoba“ (ibid., 213). Tako personificirana Hrvatska svoj je krajnji lik logikom impresionizma zadobivala u onima koji je doživljavaju (osjećaju), odnosno, kako je naveo Matoš, ona se realizirala kao„drago biće s ogleda- lom u duši našoj“ (ibid., 167). Ostajući trajnim idolopoklonikom Hrvatske, kao „uvjereni nacionalista, dakle starčevićanac i pravaš“ (XIV, 47), kako se izjašnjavao i nakon što se javno razišao s Josipom Frankom, u političkome je smislu, slijedeći harambašićevsku „Hrvatska Hrvatom!“ (XV, 154), Matoš tvrdio:„Spas je Hrvata samo u Hrvatskoj“ (III, 207). 3 Njegovo postuliranje Hrvatske kao stožernoga pojma nacionalne ideologije ima uporište u modernim nacionalnoidentifikacijskim modelima, prema kojima nacije moraju posjedovati „kompaktne, utvrđene teritorije“ (Smith, 2010.: 23). 4 Na teme- lju toga pojma, dosljedno svojem pravaštvu, Matoš je gradio i„politički model hrvat- ske nacije“ (Oraić Tolić, 2013.: 259) sukladno kojemu je, podudarajući se i s nekim usporedivim (pret)preporodnim konceptima, domovinski teritorij vidio kao hrvat- ski povijesni prostor, koji uz Dubrovnik, Dalmaciju i otoke, Istru, Rijeku i Primorje, Međimurje i Baranju, reintegriranu Vojnu krajinu te Bansku Hrvatsku i Slavoniju sa Srijemom, obuhvaća i Bosnu. Na tim pretpostavkama počiva i Matoševa vizija heterogenoga, ali skladnoga, dijakronijski i prostorno cjelovitoga, na prošlosti ute- meljenoga i u budućnost projiciranoga slobodnoga hrvatskog doma , čiji će „tanki pro- zor gledati na grad Duždeva, a u drugom će se sunčati dan Muhamedovog istoka. Motivi sa starih hrvatskih kuća prelijevat će se jednostavnošću latinske Dalmacije, 3 O pravaškoj ideji u Matoša usp. npr. i Nemec, 2007.: 128-129 te Oraić Tolić, 2013.: 259-272. 4 O ovome aspektu Matoševa poimanja nacionalnoga identiteta usp. npr. i Kravar, 2005.: 48.