Nova Istra

164 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Suzana COHA Hrvatske i Savremenika , „umjetnička sloboda, sloboda narodne umjetnosti i jezika narodnog ne može ostvariti bez narodne slobode“ pa„u malim i zavisnim kulturama kao naša umjetnik već i zbog svoje umjetničke slobode mora biti nacionalista“ (XIV, 172). Iz ove perspektive mogla bi se objasniti i činjenica da je i u, njegovim riječima, „sveljudskom Parizu“ (III, 123), u zenitu globalne kulturne karizme toga grada uoči i uslijed Svjetske izložbe, s koje je slao izvještaje u Hrvatsko pravo , u većini slučajeva Matoševa glavna misao i preokupacija bila i ostala Hrvatska. Štoviše, umjesto da izblijede ili postanu manje relevantnima, u tome su mu se „stojezičn[ome], čudnovat[ome], šaren[ome] Cosmopolisu “ (ibid., 124), s Izlož- bom kao mikrokozmom „svesvjetskih protuslovlja“ (ibid., 291), oči u oči s „velik[im] trijumf[om] ljudskoga uma i rada, ljudskoga genija, kojemu je Pariz prijestolnica“ (ibid., 123), položaj i stanje Hrvatske otkrili u svojoj najvećoj jasnoći, pa je poručio: „Ako ne vjerujete da nismo politička jedinica, dođite u Pariz“ (ibid., 124). Prema tekstovima što ih je objavljivao u Pravu , Matoš je na toj manifestaciji svjetskih raz- mjera najviše napora ulagao u potragu za „hrvatsk[om] izložb[om]“ ne mogavši je naći (ibid., 130), nalazeći jedinu utjehu u paviljonu „hrvatskih krajeva Bosne i Her- cegovine“ (ibid., 124), koju je u pravaškome svjetlu idealizirao, dok je na ugarske zastave i Rákóczijevu koračnicu odgovarao prkosnim (no nemoćnim) zviždukom Gajeve budnice Još Horvatska (usp. ibid., 129). Osim toga, za konstelaciju i odnose snaga u Austro-Ugarskoj krivio je i sljepilo europske politike uopće, pa je cinično za- ključivao o njezinu neprepoznavanju i nepriznavanju povijesne političke i kulturne važnosti Hrvatske kao „junačkog ‘Hauptlieferanta’ mrtvačkih kostiju za reakcijsku stranicu europske povijesti“ i kao„‘predziđa kršćanstva’“ (ibid., 133). Gubeći kapital koji je stjecala u slavnoj prošlosti, tijekom koje se prema Matoševim historicističkim slikama po mnogočemu isticala (često u tuđu i u korist vlastite štete), u recentnoj se modernosti Hrvatska nije mogla nositi s europskim trendovima. Da stekne položaj dostojniji od onoga što ga je dobila u austrijskim ili ugarskim prostorijama, po Ma- tošu ponižavajući i za najkukavniju provinciju, nisu joj pomogli ni krv Nikole Zrin- skoga , ni Gundulićevi stihovi , ni Hrvojev ni Tvrtkov prah (ibid.). Stoga mu je ostala tek porazna i mučna konstatacija:„Ne sudjelovasmo kao narod, ne sudjelovasmo ni kao kolonija, ne pokazasmo ni ono što imamo, sudjelovasmo rasparčani, pod raznim tuđim imenima“ (ibid., 206). Uvelike opterećen nacionalnim pitanjima, u egzilu se Matoš priključio nostalgič- noj domotužnoj liniji novije hrvatske književnosti, koju je moguće pratiti od pre- poroda nadalje. Taj pravac, koji je naznačio primjerice još Stanko Vraz obznanivši da mu je Hrvatska „čim dalje od očiju tim bliže srdcu“ (prema: M.[arković] 1880., XLV), a ishodište kojega bi mogla objasniti i ona Ovidijeva „Težimo onom što nam se krati, želimo uvijek što nam se brani“ ( Ljubavi , III, 4, prema: Curtius, 1998.,