Nova Istra

163 Suzana COHA ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) ka i da je jedino mjerilo umjetničke vrijednosti snaga estetičke sugestije“ (ibid.). U esteticizmu „francuskoga duha“ Matoš je, kao što je napisao u jednome izvještaju sa Svjetske izložbe godine 1900., vidio duševnu francusku premoć (III, 123), dok mu se Pariz ukazao kao „ognjište estetičkih novotarija, ognjište ljepote, umjetnosti, litera- ture“ (ibid.). Taj je grad doživljavao kao Atenu i Babilon „modernog svijeta“ te mu se poslije njega sve što je vidio činilo „tako jadno i pusto“ (V, 163). Međutim, modernistički larpurlartistički kult kojemu je bio vjeran i koji je pro- movirao za Matoša nije isključivao ideje o nacionalnoj determiniranosti i funkcio- nalnosti umjetnosti. U tome su ulogu odigrali odjeci romantičarskih, herderijanskih teza o dubinskoj povezanosti jezika i duha naroda kao i domoljubni napori koji su od preporoda do moderne činili okosnicu hrvatske književnosti kao ključne institucije oblikovanja i afirmiranja nacionalnoga identiteta u okolnostima u kojima je suvere- nitet Trojedne Kraljevine bio tek simbolički, a ne realan, jer je bila upravno-politički rascjepkana, a pojedine su joj regije bile subordinirane nadležnim austrijskim i(li) mađarskim tijelima. Takvo stanje Matoš je u članku „Hrvatska misao“ objavljenome u Hrvatskome pravu krajem godine 1907. opisao kao radikalno iznevjeravanje neka- dašnjega te kao utješno obećanje budućega idealnog, zlatnoga doba nacije:„Hrvatska je još uvijek misao, još uvijek nije realnost. Iza borba tolikih vjekova ona je još uvijek uzor kao visoki i sjajni sion budućnosti. Hrvatska misao je još uvijek ideal. Hrvatska još je uvijek ‘ostatak ostataka’ kao u XVI. vijeku, s tom razlikom što smo onda imali vojsku koje danas nemamo, i što je onda ban vršio suverena prava hrvatske narodne obrane, a današnji banovi vrše službu mađarskih pandura. Ono malo našeg kraljev- skog ustava bijaše onda bedem naših pravica i sloboda, dok je ovo ruglo od Nagodbe sramotan konopac na našem vratu, uzakonjena nezakonitost. Hrvatska misao još je uvijek misao oslobođenja, dakle prije svega misao etična“ (XV, 166). Ovakvo se postavljanje stvari može čitati kao potvrda teze Anthonyja D. Smitha (2003., 117) po kojoj je „[z]a nacionalističku [...] mitologiju prošlost važna koliko i budućnost, a ‘zlatno doba’ relevantno koliko i slavna sudbina nacije“. Bez obzira na to što je kao deklarirani artist držao da je„glavni i jedini cilj umjetnosti estetičan i da prema tome sve ideje mogu služiti umjetnosti, dok ona ne smije robovati ni jednoj, pa bila ona i etična“ (XII, 242), Matoš iz domene njezina djelovanja nije izuzeo nacionalna pi- tanja te je tvrdio da „[d]omovina nije samo program moralni i politički, nego velik kulturni zadatak“ (XV, 168). Dopuštajući, prema prilogu„Umjetnost i nacionalizam“, publiciranome u Obzoru početkom godine 1912., da „velik umjetnik može a ne mora biti patriotičan“ (XVI, 58), Matoš je to ipak većim dijelom svojega reprezentativnog opusa to bio. Takav vlastiti angažman opravdavao je filozofijom po kojoj se, kao što stoji u polemičko- me prilogu„Patriotizam i književnost“, motiviranome iste godine sukobom pravaške