Nova Istra

162 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Suzana COHA 140). 1 U vezi s tim konstatirao je:„Jer što je Domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda“ (ibid.). U nastavku je teksta ovu svoju tvrdnju proširio te je vidljivo da je njegova ideja domovine bila najneposredni- je motivirana specifičnim političkim, gospodarskim i kulturnim stanjem Hrvatske, određenim Austro-ugarskom i Hrvatsko-ugarskom nagodbom, o čemu je napisao: „Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju. [...] Cijeli napor mađarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje. Prometna, financijska, eksponent- ska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez Zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuv- ši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta. Stvaranjem sarajevskog ekonomskog centra Hrvatska je ekonomski tako reći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerojatnosti, mi smo za pedeset godina narod bez ze- mlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje“ (ibid., 140-141). Na karakterističan je Matošev doživljaj domovine u znatnoj mjeri utjecala i prijelomna epizoda njegove biografije, odnosno činjenica da je dezertiravši iz aus- trougarske vojske kao simbola nenacionalne, uzurpatorske vlasti nad Hrvatskom, napustio. 2 Posljedice navedenoga dalekosežne su jer je prva i posljednja stanica egzila što je uslijedio bila Srbija, koja u Matoševim koncepcijama ima mjesto ne- izostavnoga kontrapunkta Hrvatskoj (o tome usp. npr. Jelčić, 1994.; Oraić Tolić, 2013., 127-128; 257; 274; 283-288). K tome, Hrvatskoj je Matoš kao domovini „naše puti“, kako je napisao u čuvenome članku „Od Pariza do Beograda“, spoznao i svojevrsnu alternativu u Francuskoj kao domovini „našeg duha“ (V, 164). Potonji dojam povezan je s artističkim principima koje je zagovarao, a čije se „teorije“, kako je naglasio u polemičkome napisu „Realizam i artizam“, upućenome Milanu Marja- noviću i objavljenome godine 1911. u Savremeniku ,„razviše u najkristalnijem obliku u Francuskoj“ (XII, 242). Pod artizmom Matoš je, slijedom istoga teksta, razumi- jevao „emancipacij[u] umjetnosti od svih onih elemenata koji nisu umjetnički i koji nisu oslobođenje umjetnika od svih neumjetničkih obzira“ (ibid., 240). Ili, kako je naveo: „Ozloglašena lozinka l’art-pour-l’art znači tek to da cilj umjetnosti može biti samo umjetnost, samo ljepota, da je umjetnost tako slobodna i nezavisna kao nau- 1 Citati iz Matoševih tekstova te njihovih komentara donose se prema Sabranim djelima (1973.), a rimski brojevi uz njih upućuju na odgovarajući svezak dotične edicije. 2 Za prikaz Matoševe biografije usp. npr. Jelčić, 1984. O njegovim putovanjima i vezanim doživlja- jima usp. također Oraić Tolić, 2013.: 145-175.