Nova Istra

159 Vinko BREŠIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Naime, Matoš je suvremenik trijumfa novih medija, u prvome redu novina i ča- sopisa, a svjedočio je i pionirskim danima filma i radija. Što se prvih tiče, prema vlastitome priznanju Matoš je bio prvenstveno novinar, neko vrijeme čak i službeni dopisnik, a potom i jedan od prvih članova tek osnovanoga Društva hrvatskih novi- nara (1910.). Evo kako je zapravo na svoje novinarstvo gledao: „Baveći se, da nekako protivim, novinarstvom u našoj sveopćoj nemoći za život od čiste književnosti, bijah i kao novinar prije svega literat, pa u ovoj svesci spasavam od novinarske efemernosti članke koji doduše ne moraju imati više literarne vrijednosti, a da im ipak ostane trajnija vrijednost od jednodnevnosti. I novinarstvo je najzad umjetnost impresionizma, dok či- sta literatura zna vrlo često i najbogatije duhove u čežnji za višim, za ‘pra- vim’ životom odvratiti od života oko nas, od stvarnosti isto tako pjesničke i zanimljive kao ma koji momenat idealizovane prošlosti. Žurnalizam nas uči savremenosti, modernosti, pa kako je tek onaj pravi novinar koji zna u tragikomičnom zapletu dnevnih tričarija naći velik, historijski čin, u be- skrajnoj gomili nametljivih savremenika pravog, znamenitog čovjeka, pravi žurnalizam je najbolja škola praktične i teorijske kritike, te vidimo da viša publicistika danas odista nastavlja posao najšire kritike, dakle oslobodovanja i emancipacije: oslobodilačko djelo Montaignea i Erasma, Miltona, Swifta i Enciklopedista.“ Matoš nije bio samo puki potrošač medija i njihov oštroumni kritičar i analitičar. Manje je poznato da je i sam planirao pokrenuti časopis za kritiku „Kokot“; već je bio objavio poziv za suradnju. 2 Što nije uspio on, uspio je Donadini, možda čak pod Matoševim utjecajem. No, zato su Sutlaši uspomenu na svoga rabbyja čuvali putem spomenutoga časopisa „Grič“. Možemo samo nagađati što bi bilo kad bi bilo, tj. da je Matoš stigao pokrenuti vlastiti časopis i poživio barem još neku godinu! No, i to je na svoj način dovoljno da potvrdi modernu nacionalnu kulturnu praksu u kojoj su svi vodeći hrvatski pisci bili pokretači te formalni ili neformalni urednici časopisa – od Stanka Vraza i nje- gova „Kola“, Petra Preradovića i prvih godina „Zore dalmatinske“, Augusta Šenoe i njegova „Vienca“ te Silvija S. Kranjčevića i sarajevske „Nade“, pa preko nesuđenoga Matoševa„Kokota“ do časopisa Antuna Branka Šimića,„Književnoga Juga“ i mlado- ga Ive Andrića, ustrajnoga Miroslava Krleže – pa sve do Antuna Šoljana i njegovih što pokrenutih, što nepokrenutih časopisa. 3 Ima još jedan važan aspekt unutar kojega svaka nacionalna književnost živi, a to je njezin kontekst. U našem slučaju to je, dakako, Europa. 2 Vidi u mojoj knjizi Praksa i teorija književnih časopisa , Zagreb, 2014. 3 I o tome više u spomenutoj mojoj knjizi.