Nova Istra

158 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Vinko BREŠIĆ njao, jer je smatrao da za kritiku nije bitna konzekventnost sudova koliko iskreno prenošenje dojma koji djelo pobuđuje. Osim dobroga ukusa, kritičar mora imati i „literarnu spremu i energije javnog rada“, pa bi „najbolja kritika bila koju bi odrazio inteligentan i senzibilan duh“. Po poetičkim stavovima bio je najradikalniji zagovornik estetičkih načela. Inzisti- rao je na individualizmu i autonomiji umjetnosti, koja ne smije služiti ideologiji ili drugim društvenim interesima. Stil je smatrao temeljnom kategorijom umjetnosti, pa je glavna zadaća kritičara pisanje o autorskom stilu, a impresionizam je ponajbo- lji kritički pristup u tumačenju teksta. Od brojnih svojih kritika koje je pisao od 1895. pa do rane smrti 1914. Matoš je dio objavio u knjigama Ogledi (1905.), Vidici i putovi (1907.) i Naši ljudi i krajevi (1910.). Napokon, uz kritiku vezana je i polemika. Pa iako je – kako kaže – bio „bijela vra- na“, tj. nije izravno sudjelovao u nacionalnome književnom životu, dakle niti u suko- bu starih i mladih, Matoš je postao i jedan od najproduktivnijih polemičara među modernistima. Matoševo ideja književnosti zapravo uključuje polemiku, tj. borbu, jer „teško literaturama koje živu bez borbe“, pa svaka polemika može „tek koristiti pravoj književnosti“. Matoš je kritizirao i žestoko polemizirao sa svima bez obzira na osobne veze, moć i moguće posljedice. Gotovo da nije bilo forme u kojoj nije bio satiričan i nijednoga aktualnog problema o kojemu nije javno progovorio. Tiče se to i politike i umjetno- sti, književne, glazbene i likovne, institucija i raznih udruga, pojedinih pisaca, knjiga, novina i časopisa, socijalnoga statusa pisaca i drugih umjetnika, čitatelja, kritičara, nakladnika i kupaca, naših biblioteka i društvene brige za knjigu, nacije, Europe, domovine i emigracije itd. Matoš je bio ujedno prvi koji je sastavio knjigu polemika ( Dragi naši savremenici ) te je kanio objaviti , ali ga je smrt pretekla. U njezinu predgovoru ističe da je njegova zbirka jedinstvena i po tome što donosi i napadaje svojih protivnika te replike na te napade. Ovime je htio svojemu sporu s „dragim savremenicima“ dati dimenziju objektivnosti, neizravno i vlastitih pobjeda te ilustrirati doba u kojemu je živio: „Polemičku ovu knjigu ne izdajem zbog kakve njene direktne vrijednosti. Vrijednost joj je indirektna. Nije samo ono dobar vrtlar što zna sijati, saditi i kalamiti rijetko cvijeće i sočne voćke. Vrt se treba i plijeviti...“ Nakon žanrovskoga pozicioniranja A. G. Matoša u nacionalnu književnost, osta- je da se skrene pažnja na još nekoliko strana ove prigodne teme. Jedna su mediji, druga europski kontekst, a treća historiografsko ovjeravanje mjesta i uloge ovoga pisca u nacionalnoj literaturi, tj. neka vrsta „pravorijeka“.