Nova Istra

157 Vinko BREŠIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) knjigu. Bili su to Ogledi , 1905. u čijem predgovoru datiranome u Parizu, 5. ožujka 1904. Matoš ovako piše: „...Ove članke nazvah Ogledi, jer nisu ništa drugo. Ko zna kako sam ih pi- sao, u kolikim nevoljama, neće se čuditi da nisu bolji. Ako se oblikom odva- jaju od Pokušaja velikog Montaignea, trudio sam se stići učitelja iskrenošću, i to naročito ističem, ne plašeći se opaske da je prava iskrenost nehotimična. I slavni gaskonjski plemić je znao da je iskren. Mnogih, meni dragih misli, naoposeb političkih i filozofskih, nema u toj knji- zi, ne zbog mene nego zbog većine čitalaca. Sve velike riječi naše naivnosti meni su dosadne fraze, i da to kajem, ne bih u domovini našao štampara. Ogledi su odmorišta, stanice na mom putu k slobodi i obrazovanju. Vjež- banja nezadovoljne, neuke mladosti; i ona najbolje zna kolik mučan je još put do vedre Telemske opatije, gdje stanuje nekoliko tisuća najmudrijih Eu- ropljana. Ova sveska je preludij, slobodna varijacija, kao kada svirač prije koncerta kuša prste i gudalo...“ Uz esej valja spomenuti i feljton. Ma kako feljton tumačili – kao rubriku, žanr ili stil – Matoš je i ovdje svoj na svome. Gotovo su svi vodeći pisci moderne hrvatske književnosti ujedno među vodećim feljtonistima svoga doba – od Augusta Šenoe i Ante Kovačića do Antuna Gustava Matoša i Marije Jurić Zagorke. Matoš je bio fe- ljtonist u nekoliko hrvatskih i srpskih novina, od feljtona je zapravo živio, te ostavio nekoliko knjiga feljtona. I kritika s modernom, tj. u Matoševo doba, doživljava statusnu kulminaciju. Kritičku jezgru činili su Milivoj Dežman Ivanov, Milutin Cihlar Nehajev, Brani- mir Livadić, Milan Marjanović i Antun Gustav Matoš. Pa premda nije bio aktivan unutar našega modernističkog pokreta, najdubljega traga u kritici moderne ostavio je upravo Matoš. Surađivao je iz emigracije u domaćim novinama i časopisima, i to uglavnom „mladih“. Kao kritičar bio je oštar, izravan i polemičan. Smatrao je da nemamo prave kritike i da je to jedan od uzroka latentne naše krize: „Naša kritika je bez većeg utjecaja, jer nemamo pisca, koji bi se bavio samo literarnom kritikom, koji bi bio samo kritičar i ništa drugo, socijalno i inte- lektualno toliko nezavisan, da bi tim svojim nevezanim, slobodnim položa- jem jamčio za svoju objektivnost.“ Po političkim nazorima bio je pravaš, ali se protivio nacionalizmu u književnosti bez umjetničkog pokrića. Važnim je smatrao nacionalnu tradiciju i komunikaciju s ostalim nacionalnim kulturama. Ismijavao je pozerstvo modernista, a o većini sta- rih pisao je pozitivno. No, Matošev se odnos prema pojedinim piscima često mije-