Nova Istra

156 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Vinko BREŠIĆ đutim, ne samo da je pratio romanesknu produkciju i o njoj pisao, nego se o jednome relativno mladome žanru u hrvatskoj književnosti, koji upravo na prijelazu u 20. sto- ljeće dostiže svoju žanrovsku transformaciju, Matoš se u „Obzoru“ 1912. lapidarno i gotovo proročki izrazio ovim riječima: „Roman postade drugom polovinom prošlog vijeka glavni i dominantni oblik književni, pravi epos moderni, apsorbirajući u slobodu svog oblika sve lite- rarne druge vrste. Dominantna proza modernog života nađe svoj izraz u dominantnoj prozi modernog romana... 1 “ Teza kojoj gotovo da se nema što ni dodati niti oduzeti, a koju vrijeme nijednoga časa nije dovelo u pitanje, nego obrnuto – sve ju je više potvrđivalo. Pokraj novele i romana u žanrovskom sustavu hrvatske proze u Matoševo doba svoje su mjesto zauzimali još putopis i biografija, rubno autobiografija i memoaristi- ka te esej i feljton. U svima njima nalazimo Matoša! Po sudbini pečalbar, svoja putovanja Matoš je verbalno fiksirao u niz putopisa, koje naziva pejzažima, prvo ih objavljuje po časopisima, a dio u nekoliko knjiga ( Vidici i putovi , 1907., Naši ljudi i krajevi , 1910., Pečalba , 1913.) pod svojevrsnim motom: samo u pečalbi Hrvat je najbolji! Za Matoša je putovanje „poezija moderne civilizacije“, putopis „jedan od ponajljepših i najmodernijih književnih oblika“, a pu- topisac može biti „učenjak i šaljivčina, slikar i psiholog, fantast i realist, poet i pripo- vjedač“, čime je žanrovsko težište prebačeno na putopisnoga subjekta, tj. na njegova raspoloženja i doživljaj prostora. U stavu Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi sažeta je sva kompleksnost odnosa čovjeka i prostora, pa se u tome smislu Matoša uzima kao reformator nacionalnoga putopisa i onaj koji je nakon Antuna Nemčića podigao žanrovski standard na novu razinu. Pišući o pojedinim piscima, hrvatskim i srpskim, bez obzira na povod, Matoš na- stupa nerijetko s pozicije svjedoka-biografa, odnosno memoarista, npr. u člancima o Harambašiću i Kranjčeviću te o mnogim srpskim piscima. U tome smislu ovi nje- govi prilozi funkcioniraju kao osebujni memoaristički zapisi, koji uvelike relaksiraju dotadašnji žanrovski diskurs nacionalne biografije i memoaristike. A što se eseja tiče, ova vrsta svoj je vrhunac dosegnula također u prvim desetlje- ćima 20. stoljeća. Većina značajnih autora afirmirali su se ujedno i kao dobri esejisti, među njima i naši Janko Polić Kamov, Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Miroslav Krleža i drugi. No, od svih njih Matoš je ostavio najdubljeg traga dosljedno se držeći svoga načela da se svaki umjetnički posao, pa i novinarski, odlikuje stilom. Matoš je dotad bio ne samo najplodniji naš esejist, nego i prvi koji je objavio jednu esejističku 1 Svi citati prema Akademijinom izdanju Matoševih sabranih djela, Zagreb, 1973.-1976.