Nova Istra

155 Vinko BREŠIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) A nakon što je Hrvatska mlada lirika označila kraj jedne i početak nove epohe, dalje je hrvatska lirika jednim svojim smjerom nastavila upravo Matoševim tragom, tj. slijediti matoševsku novosimbolističku liniju. Riječ je o tzv. „gričanima“, pjesni- cima okupljeni oko časopisa „Grič“, onima koji su se smatrali Matoševim učenici- ma, a svoga učitelja proglašavali rabbyjem . Novosimbolistička će linija u dotičnoj antologiji i prevladavati, dok će drugi, u njemu tek naznačen smjer, voditi putem ekspresionizma, odnosno novoga modernizma. No, i na toj liniji valja uzeti u obzir i Matošev lirski obol; misli se, dakako, na Matoševu Moru (1907.). Premda će mu puno priznanje kao pjesniku stići tek nakon smrti, otada pa do danas nema nijedne antologije u kojoj ne bi bilo po nekoliko Matoševih pjesama, a s obzirom na odnos kvantitete i kvalitete tu se jedino može mjeriti sa spomenutim svojim parnjakom Vladimirom Vidrićem. Drugim riječima, riječ je o pjesniku koji je postao dijelom nacionalnoga lirskog kanona. Što se drame tiče, samo naizgled Matoš s ovim književnim rodom nema veze. Naime, manje je poznato da se ovaj autor vrlo rano počeo zanimati za kazalište, štoviše, da se i sam okušao u pisanju scenskih djela. No, dok se dobro zna da je o kazalištu pisao a u svojim kozerijama i kritikama rado koristio dijalošku formu, još se ne zna koliko je scenskih djela Matoš uistinu i napisao. Zna se da su mu za života objavljene dvije aktovke U pojutarje (1904.) i Mudrost vrhova (1913.). Zna se i to da mu je izgubljena komedija Suha grana , koja je 1899. nastala u Parizu, a da mu je sačuvana ostala druga – Malo pa ništa , prvi i zasad jedini put izvedena 1970. u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija (režija Vlade Kovačića). Nakon lirike, čini se da je proza drugo Matoševo pravo područje – barem što se novele tiče. Novelom je, naime, i započeo te se njome nametnuo – svakako prije nego li lirikom. Novela u našoj moderni inače dostiže vlastitu statusnu kulminaciju, jer impresionističkom i simbolističkom doživljaju zbilje odgovarale su upravo kratke forme. A jedno od općih mjesta u studiju naše novele kaže kako s pojavom Lesko- varove Misli na vječnost i Matoševe Moći savjesti u „Viencu“ 1891./92. postaje jasno da novo doba donosi promjene u kojima u prvome planu više nisu kolektiv, društvo i nacija, nego su pojedinac i njegov nutarnji svijet, intimna raspoloženja te problemi svijesti i podsvijesti. S novim„junacima“ dolazi i novi tip naracije koja i sama postaje razlomljena, ne više linearna i homogena, nego fragmentarna i disperzivna, prože- ta analizom, asocijacijama i psihologiziranjem. Zaštitni znak odsad su likovi à la Alfred Kamenski i Đuro Martić. Drugim riječima, ne više realizam, nego moderni- zam! Na svim razinama Matoševa je novelistika potpuni njegov reprezentant – baš kako to ponovno svjedoče ne samo antologije nacionalne novelistike, nego – vidjet ćemo – i nacionalna historiografija. Dok se Matoš u drami barem okušao, u romanu – koliko znamo – nije ni to. Me-