Nova Istra

154 Vinko BREŠIĆ, Zagreb MATOŠ I HRVATSKA KNJIŽEVNOST „Po političkim nazorima bio je pravaš, ali se protivio nacionalizmu u knji- ževnosti bez umjetničkog pokrića. Važnim je smatrao nacionalnu tradiciju i komunikaciju s ostalim nacionalnim kulturama... Pojava Antuna Gustava Matoša bila ključna za modernizaciju hrvatske književnosti u gotovo svim njezinim aspektima.“ Da bismo došli do što potpunijeg odgovora o tome koje mjesto i ulogu ima Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) u hrvatskoj književnosti, čini se najjednostavnije poći od prepostavke kako je hrvatska književnost struktura u kojoj – osim pisaca – jednu od važnijih uloga igraju žanrovi, a potom da vidimo je li se i kako ovaj pisac upisivao u žanrovsku sliku nacionalne literature. Zato pođimo redom. S razdobljem moderne, koju književna povijest ograničava godinama 1892. i 1914., lirika je nakon ilirizma, odnosno našega romantizma, ponovno zauzela po- vlašteno mjesto u sustavu nacionalne književnosti. Među dotad nikada tako broj- nim jakim autorskim imenima tradicionalna historiografija i kritika ističu u pravilu dvojicu pjesnika: Vladimira Vidrića i Antuna Gustava Matoša. U svim dominan- tnim tematsko-motivskim poljima lirike ovoga razdoblja uključen je pjesnik Matoš – od problematiziranja starine, pjesaža, erotike i ljubavi do domovine i čina stvara- nja. Ima, međutim, nešto što Matoša izdvaja iz kruga njegovih lirskih suvremenika, a to je kajkavski Hrastovački nokturn o (1900.), koji u nacionalnu književnu maticu vraća zanimanje za stvaranje na dijalektima. Zato Matošu pripada makar simbolič- na zasluga!