Nova Istra

135 Zvjezdana JEMBRIH SUVREMENA KNJIŽEVNOST Pčele u ružmarinu. Na jednoj odlomljenoj ploči smije se uklesana stilizirana lubanja s dvije ukrštene kosti. Kraj nje cvate plavi cvijet. To staro groblje, ta sveta livadica je u kvadrat zgusnuti Ližnjan, izvrnut u svoju vlastitu kolijevku. I ta je suština, i ta je šutnja dobra poput kruha. Ne dirajte groblje, ne uređujte ga, ne betonirajte ogradu, ne miješajte se u taj tanac. Pustite ga, samo pročešljajte tu travu, pa čak ni to, jer će se već netko domis- liti da treba uključiti flaksericu i fleksericu, dovesti bager, spomenike premjestiti i poredati uza zid, a kakav je to zid ako nije betonski, a kakav je to beton ako nije armiran... Prva kuća do groblja ima dvorište s venecijanskim stupićima i narančastu fasa- du. U dvorištu sjedi nekoliko vrtnih patuljaka. (Već sam više puta primijetila da u dvorištima blizu groblja ima vrtnih patuljaka.) Navirujemo se preko ograde. U travi – dvije kornjače. Manja je na većoj. Vode ljubav, svojim starim zelenosmeđim licima zagledane u vječnost. Čovjek, domaćin, pozdravlja nas. Ma mi te kornjače spasimo, stradava ih puno na cesti pa ih uzmemo, ima ih i ranjenih, kad se oporave ih pustimo – ča ćemo, ža’ nam je – priča nam čovjek, nalik jednom od obližnjih patuljaka, samo nešto veći. Sretnih li kornjača! Na kraju sela – stara kuća. Ruši joj se već krov. No, dvorišna vrata obojena su svijetloplavo, škure tamnozeleno, kroz jedan prozor vijori ljubičasta, kroz drugi na- rančasta zavjesa, a klupica pred vratima je tamnocrvena. Ima i jedna šarena mačka koja spava na suncu i jedan stari sijedi čovjek u zakrpanom kaputu, koji nosi neku kantu. U crvenom vrtu pokraj kuće iz gredica niču redovi zelenog mladog luka...