Nova Istra

134 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Zvjezdana JEMBRIH To je naše Međugorje, je tako? – šapne mi odjednom brzo i povjerljivo i prihvati se usisavača. Danas prijepodne su se pred crkvicom Gospe od Kuj skupila školska djeca. Sva tri niža razreda ližnjanske osnovne škole. I nekoliko učiteljica, zatim stari župnik, teta Milka, dostojanstvena gospođa s naočalama, koja će djeci ispričati o procesi- jama, jedan brkati djed, snimatelj Edo i Vojmir, koji sve to organizira. Došao je i arheolog iz pulskog muzeja da djeci održi predavanje o arheologiji. Šareno društvo oživjelo je livadu od Kuj. Svi su se veselo vrpoljili, a snimatelj je pokušavao sve to snimiti za dokumentarni film. Već dugo nisam prisustvovala boljoj nastavi! Arheolog je prilagodio svakom uzrastu priču o arheologiji – tri grupe – tri stupnja iste priče, djeca su upijala novo znanje, postavljala pitanja, pokušala shvatiti koliko je to tisuću i petsto godina... Iz ruke u ruku je prelazila mala kasnoantička uljanica, pronađena nedaleko od kapele, koju je za tu priliku arheolog donio iz muzeja. Da, original! I nitko je nije razbio. Pred ulazom su djeca zatim slagala mozaik od kamenih dvobojnih kockica. Teta Milka je svima na kraju dijelila kolače koje je sama ispekla, a djeca su trčala livadom i nitko nije pao, nikoga ništa nije ujelo i nitko se nije prehladio na hladnom vjetru koji je puhao od mora. Peto stoljeće? Da, nemirno i krizno peto stoljeće. Barbari na vratima, raspad Car- stva. A ipak, u ovoj uvali, bez bedema, bez grča straha, raskošno i skladno zdanje usred bogatoga imanja. Arheolog kaže – posvuda i u svakome se dobu živio život, ovdje je bio bujan život – to se vidi po ovome mozaiku. Ali, moram ići – u Puli upravo kopaju kanalizaciju, a to znači – hitna intervencija . STARO GROBLJE Najviši plato Ližnjana zaposjeda staro groblje. Mala četvrtina opasana zidićem. Unutar toga mikrosvijeta rastu grobovi. Neki imaju kamene križeve, neki željezne, neki pak kamene stele, neki samo humke, na ponekima još ima cvijeća, neko cvijeće je tek procvalo, a drugo pak, plastično, u vječnome je cvatu. Na nekim spomenicima se još nazire ime ili zagrobna poruka ili pokoje slovo. Po jednome natpisu puzi puž. Po drugome bršljan. Neki su zarasli u nježne žute lišajeve. U baršun. Neki su se križevi prignuli k zemlji, neki su se samo blago naklonili. A mnogi su već polegli. Polagani je ples smrti, tih i sladak, malo gorkast, ali zapravo slatkast. Koraci su joj odmjereni, smjerni, obazrivi, tek malo škriputavi, poput zujanja iz tla, tu, tik ispod naših koraka. Lijepo je tu. Pjevaju ptice, zgusnute u čempresima i u razgranatoj staroj smreci.