Nova Istra

133 Zvjezdana JEMBRIH SUVREMENA KNJIŽEVNOST MAJKA BOŽJA OD KUJ Ponovno sam pred crkvicom Majke Božje od Kuj. Netko je preko rešetaka prozor- čića prepleo vjenčić od tratinčica. I dvije svijeće gore. Na kamenom doprozorniku je i mali stručak već uvenulih cvjetića. Živo je tu, a nigdje nikoga nema. Trava je bujna, polje je zanjihano na vjetru. Hodam zemljanim putevima kroz li- žnjansko polje. More je niska modra traka, polje je zeleni blagi bezdan, s ružičastim mrljama, s ljubičastim hrpama grmlja, s tirkiznim i srebrnim izdancima raslinja, nebo je modro-sivo i veliko. Put kroz polje, kad ga obasja koso sunce, postaje crven, sočan usjek. U daljini je hrbat Učke. Preko mora je lûk Cresa. I u daljini kuk Krka. Vjetar ljulja prizor i čisti ga. U grmlju na kraju polja odjednom ugledam sklupčano veliko klupko crnog naj- lona, zmijoliko i strašno poput pandži Erinija. Hekatinih skuta. Meduzine sluzi. Ta besmrtna, lelujava izraslina zaostala je od prošlogodišnje sadnje kupusa, tu su odložili taj otpad i sada ga raznosi vjetar, nekoliko traka zapelo je u krošnji mlade smreke i čeka tu smak svijeta ili neko oslobođenje, ne znam, zamičem za okuku. Vraćam se prema zaljevu od Kuj. Pred crkvicom na putu parkiran je auto. Čovjek otvara ogradu. Ja bih prošla, čo- vjek me pita, hoću li uspjeti. Ma, uspjet ću, međutim, ipak zastajem i saznajem – da, upravo sam njega trebala zvati da mi otključa crkvu, njega i njegovog prijatelja koji upravo pristiže. Ma, znam ja vas sa facebooka, vidio sam ča pišete, jučer sam čitao ča ste o Ližnjanu napisali . Polako shvaćam. Polako uvažavam vrijednost Facebooka. Ovo je jedan od časova prosvjetljenja. Danas popodne će čistiti crkvu, čovjek vadi iz prtljažnika usisavač i svi se vese- lo upućujemo kroz arheološke naslage obrasle travom, priključuje nam se i jedna žustra sjedokosa mještanka obučena u crno. U crkvici, metar i pol ispod tla, ispod prozirnog poda od pleksiglasa dočekuju me mozaici vile rustike. Peto stoljeće. Ra- skošniji nego što sam ih zamišljala, duboko negdje ispod naših stopa, u kraljevstvu samo malim dijelom otkrivenom, mozaik se prostire i ispod apside i izvan crkve, skroz do u polje i dalje, ne zna se, ovo je samo mali odsječak, konzerviran i prezen- tiran. Muškarci monitraju svjetlo, uključuju usisavač, gospođa mi kaže: Misa je tu svake godine na jedanaestoga lipnja, to je bio zavjet od kuge , a toga dana počinje i prvo kupanje. A mi žene dolazimo i iza polnoćke, neke od nas, tu, po noći. Užgati sviću. Tko splete vjenčić od cvijeća? Tko zna? Netko ga splete – nitko ne vidi tko ga plete. Evo, tu na prozoru je, vidite. Tu se žene mole za dicu i moja ujna se tu molila za me, kad sam bila mala, kad je bio rat. Majka Božja je doplovila u kamenici u ovaj zaljev ispod Ližnjana i od tada je ta crkvica njoj posvećena, prije je bija sveti Toma, a od prije tristo lit je Marija. Žena mi pokazuje obris u kamenu uklesane godine 1714.