Nova Istra

392 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Nevenka NEKIĆ dubini ove bronce uglačane dodirima, koja za sunčana vremena odražava lica zagle- danih, krije se stanac kamen Meštrove Zagore, neuništiv i zarobljen u duhu daimo- nia velikoga kipara. Stoga bronca odolijeva nasrtajima nožića i šiljatih ogrebotina koje spomeniku zadaju dokoni praznoglavci. Dok zadovoljno grakću na kamenim sjedalima, pomalo tonu u indolentnu duhovnu pustoš ne osjećajući hostijski čisto remek-djelo. Svaki put zaboli me oskvrnuće „najboljega uroda duha“ ( J.B.D.) i mo- litve što se ugradila u obline živa volumena ljubavne čežnje i fuge prepletene sakral- nim i profanim, horizontalnim i vertikalnim u životu hodočasnika koji privremeno korača ovim materijalnim svijetom, ljubi ga i podnosi zahvaljujući toj ljubavi koja je Ljubav. Sraslošću s dubokom vjerom u ovom ciklusu klupka koje je posuda za čuvanje značenja života, utočište što svoju krhkost jača broncom. Zdenac je spas od bezgranične šupljosti Vremena, on je istina o smrtnosti i Vječnosti. On je priča koju svatko otvara sam za sebe i može osjetiti prodor transcenden- cije Majstora do dna duše, do srca i uma. Ako nam je potrebna Istina – eto je. Ako želimo Ljepotu – evo je. I to sažetu od Akropole, Rima, Firence pa sve do Beča ili Pariza. Namjernik što zaneseno gleda obline sretnoga zagrljaja, nevinost djeteta, očajničku gestu na kraju života, osjeća da umjetnik posreduje Istinu, onu koja nije statistika i medicinska analitika, nego metafizička i tajnovita, neizreciva namjera Tvorca i Oca vjekova koji je odredio prirodu našega postojanja i dao mu spasonosni smisao.„Meštrović svjedoči duboku istinsku vjeru, evanđeosko nadahnuće.“ ( J.B.D.) Time se olakšava i hodočašće čovjeka kroz prazan svemir, njegova bol i radost ulaze kao dionica u kreativnost i stvaralaštvo ne samo krvi i mesa, nego i moći pri- zivanja viših sila; ne samo kao tumač svijeta, nego i onaj koji mijenja svijet. Tako Zdenac života postaje molitveni čin. U tri grafičke prikazbe Josip Botteri Dini vrtložnom i gotovo neprekinutom lini- jom ispisuje tri pogleda na Zdenac. Jednom je to rakurs crne linije na indigoplavoj podlozi, potom sangvine na modroj i tirkizne na tamnoružičastoj. Prepoznatljiva drhtava i ujedno sigurna linija koja Majstora Botterija čini jedinstvenim u suvre- menoj likovnoj umjetnosti, otkriva posve zatvorenu kompoziciju koja se sastoji od samo dva elementa: boje podloge i poteza perom. Susret Botterija i Meštrovića odvija se upravo u tom linijom omeđenom i oblikovanom likovnom zaumlju. Tu su izvornost i originalnost nametnuli intelektualistični podton i profani upitnik: koliko je čovjek gospodar prirode i života? Zanos, srh ljubavnoga ponosa, trijumfa i potrebe za zagrljajem tijela, a onda, nakon nekoliko poteza, očajni grč koji gleda u smrt. Botteri se odlučio za sažimanje, apstrahiranje nevažnoga i minimalizam koji dramski odgovara velikoj temi drugoga majstora u drugome mediju. Slikarski métier majstora Botterija najčešće se ostvaruje kromatskim sukobima osnovnih tonova – plave, žute i crvene. Ovdje se varira kolorizam i dodjeljuje mu se skromniji prostor, a