Nova Istra

384 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Miodrag KALČIĆ zočnosti Josipa Broza Tita i Sophie Loren, Bulajevićev spektakl bio prikazan nakon svečanog otvorenja izvan svake konkurencije). Drugi urednik Zbornika, filmolog Nikica Gilić (Zagreb) zastaje na prikazu čak dva hrvatska filma, u slučaju zagre- bačkog skupa to su „ Oficir s ružom i Najbolji Dejana Šorka: dvije vojničke naracije“. Filmski redatelj, politolog, novinar, muzeolog, antropolog (pored ostalog) Nikša Sviličić (Zagreb) pokušava (makar se tako čini) antropološki teoretizirati na prilič- no nepotrebnu i nejasnu temu:„Nacrt istraživanja utjecaja strukture filmskog izraza na recepciju novoga hrvatskog igranog filma“, a baš taj i takav nacrt „ima za cilj defi- niranje utjecaja filmske strukture u kontekstu kauzaliteta semiotičko-naratoloških aspekata strukture filmskog izraza i paradigmi recepcije hrvatskih filmova“, koji su prikazani na Festivalu u Puli od 1991. do 2012. (dakle, gotovo svih igranih filmova u neovisnoj Hrvatskoj), kako bi dosegnuo nikomu potrebne rezultate, „prediktore za ‘formulu uspješnosti’ nekog filma“ (str. 133), ma što to značilo. Na sličnoj razini, posve izvan teme, ali daleko simpatičnije, filozof i filmofil Marijan Krivak (Osijek) piše autorefencijalno, dakle o sebi kao nekadašnjem filmskom kritičaru (pod pse- udonimom: Milan Kanat), unaprijed znajući kako će „pulski festival sam u ovome izlaganju biti tek metatekstualni okvir za taj ‘fenomen’ (naime, hrvatski film), za koji mislim da je hrvatskoj filmskoj kritici primarno važan“ (str. 156). Ako ništa drugo, izgleda barem dovoljno iskreno. Na koncu, imamo ponovno prigodu čitati autora predgovora, urednika mag. nov. Zlatka Vidačkovića (Zagreb) koji znanstveno zaokružuje Zbornik upečatljivim prilogom „Hrvatska kinematografija od 2007. do 2012. i Festival igranog filma u Puli“, koji znanstveno sažimlje u onome što se zove sažetak (koji definicijom zahti- jeva koncizan prikaz i iznimno kratak pregled znanstvenoga rada), od riječi do riječi ovako: „Premda sam u početku priprema za skup svoj rad mislio posvetiti isključivo kritičkoj recepciji hrvatskog filma na Festivalu igranog filma u Puli u hrvatskom tisku od 2007. do 2012. godine, istraživanje me dovelo do zaključka da tu recep- ciju nije moguće adekvatno analizirati bez da se (!?, M.K. ) analizira i komentira uži kontekst, odnosno najvažnija događanja i promjene u hrvatskoj kinematografiji, zakonodavstvu vezanom uz film i konačno hrvatskom nacionalnom festivalu. Stoga se ovaj moj prilog može shvatiti i kao skromna dopuna knjizi Ive Škrabala Hrvatska filmska povijest ukratko , koja završava baš 2006. godinom.“ (Str. 169.) Velikodušan, neambiciozan, požrtvovan i samozatajan mag. nov. Zlatko Vidačković ponizno po- dastire svoj briljantan znanstveni uradak samo kao nastavak Škrabalove poznate publicistike, što je samo po sebi, koliko ga god smatrao skromnim, golemi doprinos suvremenoj hrvatskoj filmskoj povijesti. Jasno je onda zašto je za takav znanstveni sažetak iznimno značajno sve, apsolutno sve što je autor u početku mislio (završne misli nisu toliko važne jer su tu, u Zborniku, a filmolozima je još značajnije sve ono