Nova Istra

383 Miodrag KALČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ondašnjih republičkih kinematografija, pa ga stoga ne možemo, ni po koju cijenu (osim jugonostalgičarski), nazivati nacionalnim . Pulski filmski festival, počevši od prve Revije domaćeg filma 1954. (ponavljam, revije, smotre bez nagrada), zatim Festivala ju- goslavenskog, i kasnije igranog, filma, nije nikada bio nacionalan (kakav je uistinu postao tek ovaj sadašnji, hrvatski, od 1992.), nego isključivo višenacionalan ili pak međunacio- nalan (još točnije, prema nazivu, državni, federativni), iako je tada u duhu (indoktri- niranog) vremena umjetno, unitaristički lažno označen, u ime socijalizma, „bratstva i jedinstva“ te „zjenice oka“, kao nacionalan . Ne samo sada s povijesne distance, već i s gledišta tadašnje savezne države, valja ga smatrati, što je stvarno bio, međunarod- nim festivalom južnoslavenskih filmova s područja (bivše) Jugoslavije . Pojednostavljeno, nesretna nenacionalna sintagma koja samo administrativno, zemljopisno određuje prostor proizvodnje filmova (i ništa više od toga),„jugoslavenski film“ znači otprilike jednako, dakako u manjem obimu i u sasvim drugom kontekstu, što i slična sintag- ma „europski film“. Dvadeset godina prije višenacionalnoga pulskoga, riječ je, dakle, o 1934. godini, na najstarijem filmskom festivalu, onome u Veneciji (traje od 1932.), usporedo s međunarodnim programom tekao je i natjecateljski nacionalni, talijanski program (do 1942.) s nagradama Coppa Mussolini , Coppa Volpi i mnogim drugim priznanjima. Toliko o „najstarijem nacionalnom filmskom festivalu na svijetu“. Slavenu Zečeviću (Zagreb) poslužila je prva nefestivalska Pula samo tome da se publicistički osvrne („Prva revija domaćeg filma – dokumentarni trag s početka pulskog festivala“) na socijalistički dokumentarac Branka Bauera„Prva revija doma- ćeg filma“, kao na nepotpunu i naivnu kratkometražnu, predtelevizijsku reportažu. Tomislav se Šakić (Zagreb) nemilice raspisao, mimo Pulskog filmskog festivala, sagledavajući povijesne kinematografske odrednice ranih hrvatskih (socijalistič- kih) igranih filmovima u kontekstu povijesti svjetskoga filma („Hrvatski igrani film 1950-ih između klasičnog stila i ranog modernizma“). Krunoslav Lučić (Zagreb) isto povijesno razdoblje (kao Šakić) filmsko-stilistički podrobno teorijski analizira na primjerima nekoliko nagrađenih i nenagrađenih igranih filmova u Puli („Stili- stički aspekti klasičnoga i modernističkog hrvatskog igranog filma na Festivalu u Puli“), što je svojevrsni napredak, jer ipak nije u potpunosti zaobišao Festival igra- nog filma u Puli (napomenuo je neke njegove nagrade). Bruno Kragić (Zagreb) po- novno se našao u istom razdoblju (kao Šakić i Lučić), kako bi nam razjasnio što je to „Klasični stil u historiografijama hrvatskoga filma“ u Gilića, Turkovića, Šakića i Pavičića, bez spomena Pulskoga festivala. Jednako je učinila, dakako, u spominjanju Pule, i Irena Paulus (Zagreb), vrlo uska specijalizantica isključivo i samo svega gle- de filmske glazbe, značajnim zapisom za hrvatsku filmsku glazbenu kulturu „Vrlo zapetljana priča: glazba u filmu Bitka na Neretvi “ (autorica nije smatrala bitnim ni zabilježiti da je na 17. Festivalu jugoslavenskoga igranog filma u Puli 1970., u na-