Nova Istra

382 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Miodrag KALČIĆ ma/Puležanima, na pamet ne pada uzeti Zbornik u ruke), jer dobro znaju da tome nije, i ne može biti, baš tako. Ostanimo u Puli – s obzirom na to da nije zastupljena, a strši u naslovu zagrebač- koga Zbornika – i usporedimo ovaj Zbornik sa sličnim, lako zamislivim izdanjem: recimo da je, kojim slučajem, izdan arheološki zbornik (naravno, poslije održana znanstvenoga skupa u Zagrebu) ili, još bolje, turistički vodič naslova „Arena i antič- ka baština Pule“, u kojemu se opisuju svi antički spomenici Pule (Augustov hram, Herkulova vrata, Dvojna vrata, rimske kuće i vile, Slavoluk Sergijevaca, Veliko i Malo rimsko kazalište, mauzolej...), svi osim puljskoga amfiteatra, Arene, koja se pokatkad mimogred i neizbježno natukne, u prolazu usput spomene šetajući bivšim antičkim gradom. Jednako je i upravo tako sastavljen i koncipiran zbornik „60 go- dina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film“: zastupljeno je, uglavnom, usko stručno i specijalistički fragmentarno te široko esejistički i publicistički pomalo od svega (sa svih strana) što se hrvatskoga filma i filmologije tiče, osim osnovne na- slovne teme, tu i tamo nabačenoga, Festivala igranoga filma u Puli. Uostalom, i sam pogled na kazalo nesumnjivo ukazuje na urednički potpunoma tematsko-sadržajni promašaj. Zbornik ponajviše nalikuje na (polu)znanstvenu svaštaru o hrvatskome filmu (stihijski i na brzu ruku prikupljeni trenutni znanstveni radovi i tekstovi iz autorovih„škafetina“, ladica, foldera, fajlova... to bjelodano, i nevježi, pokazuju), koja se ne može, uz najbolju volju, svesti na zajednički naslovni nazivnik. Zbornik otvara gost iz Beograda, negdašnji direktor Pulskoga filmskog festivala (1963.-1967.), vrsni povjesničar i „arheolog“ južnoslavenske kinematografije (i pulj- ske: „Kinematografske delatnosti u Puli 1896.-1918.“), pokojni Dejan Kosanović (nažalost, preminuo je osam mjeseci nakon zagrebačkoga skupa), jedini koji je ma- kar malo (za razliku od ostalih), periferno zahvatio Pulski filmski festival u svome preglednom referatu,„Nacionalni festival međunarodnog značaja“, o ulozi hrvatsko- ga filma u Jugoslaviji i neminovno na Festivalu. Kosanović, jugoslavenski znanstve- nik staroga kova (poput mnogih tada), iz svoje jugoslavenske perspektive i nakon gotovo četvrt stoljeća od propasti bivše države, nastavlja sa starom ideološkom oznakom Pulskoga festivala kao nacionalnoga, što nepromišljeno i nekritički pre- pisuju mnogi (novinari, publicisti, filmski kritičari..., pa i neki autori zagrebačkoga Zbornika, a napose djelatnici i suradnici Festivala), poput Tomislava Kurelca u ne- primjerenom i površnom uvodnom napisu„Kratka povijest“ na internetskoj stranici Festivala igranog filma u Puli, te mu još pridodaje:„Najstariji je to nacionalni festival na svijetu“. Premda sam već dnevnonovinski upozorio na takve nebulozne, bedaste epitete kao „najstariji nacionalni“, nije zgorega ponoviti: pulski je festival od prvoga izdanja, i nadalje, uvijek isticao i promicao nacionalnu komponentu pojedinih kine- matografija i njihovih produkcija (ili koprodukcija) unutar jugoslavenske federacije,