Nova Istra

376 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ kako autor piše, neko jednostavnije doba, kad su se ljudi još družili i okupljali u veli- kim kuhinjama da ondje organiziraju proslave ili samo pričaju o onome što se u selu događalo. Magija usmenog pripovijedanja začarala je pripovjedača, on upija pomalo nadrealne storije i upisuje ih u svoj rukopis. Možda se upravo u bogatim usmenim predajama kriju začetci Krivčeve prozne poetike. Nerijetko u pričama suprostavlja prošlost i sadašnjost, pa se čini kao da je novo vrijeme izgubilo svaku čaroliju. Ipak postoje i „slike“ koje su ostale: „Polja krumipra su i dalje tamo. Cvjetaju u kolovozu i pretvaraju ljeto u bijelo. To je i danas impresivan prizor...“ („Polja krumpira zauvi- jek“). Zanimljiva je priča „Najveći“ u kojoj autor nabraja niz imena i ispisuje njihove sudbine, da bi u posljednjem dijelu označio kontekst: „Ovo su ljudi koji su oslijepi- li od metilnog alkohola na putovanju vlakom kojim je pradjed ‘24. doveo prabaku kući“. U nekim pričama opisuje se gotovo pikarski život vlastitog pradjeda, njegova putovanja po Americi, ali i život prabake koja je ostala sama te podizala djecu. Pri- tom je zanimljivo da autor spominje jezik kojim je govorila – riječ je o mješavini materinskoga i lošega gorštačkog. Možda je autor trebao još više koristiti te jezične idiome – hrvatski goranski kajkavski jezik ili pak mješavinu bakina govora. Time bi dobio na jačoj autentičnosti, posebno stoga što se danas rijetko piše na goranskome kajkavskom. Prvi ciklus završava pričom o magičnosti dalekih zemalja, o kartama prekrasnog otoka Pitcairna. No priča o tome otoku jest i priča o kolonijalizmu, o deromantizaciji egzotičnih otoka. Junak se ipak nada da će jednom otići na otok i, kako prostodušno ističe, „popraviti ga“. No i sam zna da je to početak suočavanja sa spoznajom o tomu kako svijet nije ugodno mjesto kao što je to njegovo brdo ili njegova kuća u Gorskom kotaru. Odlazak u grad početak je sazrijevanja, deziluzioniranje, jer junak samokritički promatra vlastito ispadanje iz ritma koji je uhvatila njegova generacija. Priče nastaju bilježenjem zgoda iz vlaka, parodiranjem i preuveličavanjem motiva kao što su geni- talije, ismijavanjem tzv. napretka ljudske vrste (priča„Mlažnjaci“), zapisima u kojima se samo nižu opisi fantazmagoričnih i površnih slika s ekrana, koje besmisleno lelu- jaju ocrtavajući praznjikav život tzv. moderne djece. Ritam rečenica ubrzava se, nižu se senzacije, nestaje linearno pripovijedanje. Zapisi snova ironiziraju djetinjstvo, ali postoji i svijest o tome da se vremenitosti miješaju i spajaju. Posebno je zanimljiva priča „Die Traumdeutung“, što je izvorni naziv za Freudovo djelo„Tumačenje snova“. U njoj čitamo monolog muškarca koji zatraži stručnu pomoć od instruktorice lucid- nog sanjanja. No, čini se da blaga samoironija u monologu govori tek o degradaciji ličnosti junaka koji ne nalazi željenu epifaniju, „dijamantni trenutak“, pa se naziva „karikaturom duha“. Naslov knjige upravo je rečenica iz ove priče, koja pokazuje nemogućnost pisanja, odustajanje od traganja, duhovnu pustoš. Nema se o čemu pisati. Stoga predmet idućih priča postaju apsurdni dijalozi o sastojcima u „Čoko-