Nova Istra

373 Vanesa BEGIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI riraju, no i čitateljima bez (pred)znanja knjiga će biti zanimljiva jer, ponovimo, autor piše s lakoćom, vrlo tečno, te otvara i omogućuje uvid u šarolik spektar čitateljevih interesa povezanih s morem na najrazličitije načine. Primjerice, priča naslovljena Tama u srcu asocira na Conradovo djelo Srce tame , Starac još more priziva Hemingwayev roman Starac i more , dok je Poručniku nema tko da piše varijacija na slobodnu temu s naslovom G.G. Márqueza Pukovniku nema tko da piše . No, osim naizgled jednostavnih igara naslovima, asocijacija na djela iz svjetske književnosti ima u cijelome tekstu, koji se može višestruko iščitavati i kao svojevrsna metafora dosadašnjih romana i eseja o moru. Impresionira autorovo poznavanje morske terminologije do detalja, što vješto ugrađuje u pripovjedno tkivo prožeto sugestivnim opisima. Što se tiče deskripcija, Osmak estetski dojmljivo i asocijativno prikazuje ključne prizore djela. Pisac je mjestimice otvoreno privržen svojim protagonistima, ali nikada nije ho- modijegetski pripovjedač. U nekim je pričama pripovjedač donekle distanciran od likova koje ipak voli, kako potvrđuje fabularni tok, ali ne uvijek ili bezuvjetno. Zato se neki likovi stalno pojavljuju u raznim piščevim djelima – najprije kao djeca ili vrlo mladi ljudi, a potom kao odrasle osobe. Naslovi priča govore o autorovu stavu prema životu, ljudima i raznim pojavama, ne nedostaje ni ljubavnih tema napisanih na s(p)retan način, bez suvišnih prene- maganja, a opet s dušom. Pojedini opisi zaljubljivanja ne djeluju kao da su napisani rukom distanciranoa heterodijegetskog pripovjedača, već prije kao rukom svjedoka rađanja tih ljubavi. Dok su gdjegdje opisi ljubavnih scena gotovo lišeni emotivne komponente. Svi njegovi junaci moraju se suočiti s događajima koji ih mijenjaju ledenom neumolji- vošću. I pritom, u pravilu, shvaćaju poruku, no usvajaju je tek djelomično. Nema potpu- ne predaje, čak ni ako je poraz bio težak! , zapisuje I. Žic. Knjiga je u nekim segmentima kritika određenih društvenih pojava ili, točnije rečeno, pojava unutar društva, kronika jednoga vremena uz plavetnilo koje spaja i razdvaja ljudske sudbine. Brojne teme o kojima se toliko pisalo u tisku – od raznih afera, do nesretnih sudbina onih koji tražeći spas (ne) dospijevaju do europskih obala – ovdje poprimaju novo naličje. Tematizira se korupcija, somalijski pirati, šverc domaćih arheoloških nalaza... u čemu će čitatelji određene zemljopisne sredine moći kaptirati naraciju unutar naracije i uočiti tanku granicu između fikcije i zbilje. U tome je i feljtonistička, odnosno dokumentaristička vrijednost djela, iako je riječ o fikciji, no granice naracije su vrlo tanke i morski ih valovi lako brišu. Nije to, prema Ecovoj klasifikaciji, „zatvoreni tekst“; naprotiv, otvoren je i pogo- dan za opetovana iščitavanja, upravo sukladno definiciji je H.R. Jaussa, koji drži da je književno-umjetničko djelo neponovljiv verbalni ustroj poetskih znakova.