Nova Istra

368 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Božidar ALAJBEGOVIĆ državnih isntitucija. Prigodom osnutka, Institutu je namijenjena zadaća „ učenja na- roda racionalnom ponašanju i čuvajući mu memoriju, istovremeno je čuvao i njegovo dostojanstvo “, e da bi se s vremenom pretvorio u institucionalnu karikturu. Istovrsnu je promjenu doživjela i država u kojoj je nastao, dok novoosnovana država, u kojoj je Institut nastavio funkcionirati,„karikaturalnost“ tek treba prevladati, što, svjedoci smo, ne ide ni brzo ni lako. Osim što je podjednako oštar spram ustaške i Titove komunističke vlasti, Cvet- nić je kritičan prema neizlječivoj inerciji administrativna sustava, pišući kritiku o neuništivosti birokratske okoštalosti i načinu kako administracija reproducira samu sebe, umnažajući se linearnom progresijom, uhljebljujući podobne i „zaslužne“, tla- čeći ovisne i poslušne. Jednako kao u prethodnim Cvetnićevim romanima, zanimljive su spomenute mikroesejističke dionice, među kojima ad hoc možemo izdvojiti onu gdje autor, ču- deći se kako su bez ikakve pomoći elektronike i word-processora nastajale beskrajne rečenice naše srednjoškolske lektire, zaključuje kako smo, pod pogubnim utjecajem tehnoloških pomagala koji su defragmentirali našu svijest, izgubili sposobnost kon- tinuiranog razmišljanja. A možda i zato da bi podsjetio na one koji te sposobnosti nisu lišeni, Cvetnić rukopis dopunjuje brojnim filozofskim referencama i citatima, od Platona, Sokrata i Erazma Roterdamskog, preko Hegela i Pascala, do Heideg- gera i Ratzingera. Kada se radeći na prijateljevu rukopisu monografije Instituta Buco Stupar suoči s nečasnim radnjama svoga oca, kao poluge sustava koji je bezdušno uništavao ljud- ske sudbine radi napredovanja onih odabranih, pripovjedačevo intimno suočavanje s obiteljskim tajnama autor vodi u smjeru analize obitelji kao neizbježna mjesta neuravnoteženosti i frustracija koje najčešće ostaju zauvijek nerazriješene. Unatoč mnoštvu britkih opservacija i vrlo lucidnih društveno-analitičkih zaključaka, te iro- ničnih a često i hrabrih komentara poratne, socijalističke i današnje zbilje, „Povijest Instituta“ naposljetku je sugestivna kronika nekoliko zagrebačkih obitelji i njihovih članova, koja zrcali karakter vremena u kojemu su ti ljudi živjeli i žive. Premda manje ambiciozan i kvalitativno, možda, ponešto ispod razine dosadaš- njih autorovih djela, ovaj Cvetnićev roman ipak nadvisuje prosjek recentne domaće proze. Božidar Alajbegović, Rijeka