Nova Istra

367 Božidar ALAJBEGOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI srozavanja hrvatskoga novinarstva tijekom posljednjih desetak godina, te političkog konvertitstva prvih godina novouspostavljene državnosti. Osim što čitatelj dobiva uvid u pripovjedačevu životnu priču, pratimo i životnu sudbinu pripovjedačeva najboljeg prijatelja, beskompromisnog novinara Velimira Košnika. Radnju autor gradi oko činjenice da je Košnikov rad na monografiji jedne „značajne nacionalne ustanove“ u povodu stogodišnjice njezina osnutka bio zaustav- ljen nesretnim stradavanjem, pa se Stupar prihvatio dovršenja toga djela. Košnikovo odrastanje Cvetnić smješta u ulicu koja nosi ime Veselka Tenžere, a Košnika on svjetonazorno oblikuje po uzoru na toga velikog i beskompromisnog hrvatskoga novinara i esejista. Proučavajući prijateljev materijal za monografiju Instituta, Stu- para zasipaju kosturi iz raznoraznih ormara, pa tako osim brojnih nepotističkih i koruptivnih radnji te isisavanja novca iz proračuna ustanove, otkriva nečasnu ulogu vlastita oca koji je bio važan zaposlenik Instituta. Tako je nekoliko intimnih priča uokvireno društveno-političkom kronikom, publicističkom analizom hrvatske so- cijalističke, ali i suvremene stvarnosti. A te su, kako saznajemo, zbilje u oba doba umnogome obilježene zaplotnjaštvom i različitim inačicama „laktarenja“. Cvetnić se trudi dokumentarizmom zagušene publicističke dionice osvježiti intimističkim epi- zodama iz života dvojice prijatelja, a te se dionice ubrzo počinju prožimati. Posebno šarmantan „začin“ romana, stilistički zanimljiviji od onoga društveno- ‑analitičkog, jest pripovjedačevo autoseciranje, što se gotovo pretvara u sociološku studiju života jednoga 40-godišnjaka, netom razvedena samca, intelektualca, svjes- nog svoje apartnosti u svijetu koji počiva na imperativu vječne mladosti. Investicij- sko održavanje samačkog stančića, u koji se Stupar nakon razvoda vraća, postaje istovjetno„investicijskom održavanju“ njegova mentalnog i tjelesnog stanja. Dionice pripovjedačeva preuređivanja vlastita života i skupljanja krpica svoga novog „ja“, čija je dotadašnja svakodnevica posve bila posvećena supruzi, pokazuju se kao neočeki- van, vrlo sugestivan egzistencijalitički sloj romana. Pritom Cvetnić uspješno nalazi stilistički originalna rješenja kako bi opisao klišejizirane situacije i svakodnevne ba- nalnosti. Cvetnić spada među bolje stiliste suvremene hrvatske književnosti; reče- nice su mu razgranate, vrludave, višeslojne, često i višeznačne, garnirane ironijom i sarkazmom, pravim vatrometom stilskih figura, bogatom teksturom i efektnim izričajem. „Povijest Instituta“ postupno se pretvara u historijat niza sebičnih oportunista, „projektanata“ različitih ostapbenderovskih pothvata, ali je istovremeno povijest na- čina funkcioniranja političkih sustava zasnovanih na korupciji, nepotizmu, beskru- puloznosti, napredovanju bez obzira na nedostatak stručnosti... Premda analizira i problematizira odnose u vrijeme socijalizma, autor pokazuje da se sa sličnom prak- som nastavilo nakon promjene sustava. Naslovni Institut metaforična je preslika