Nova Istra

365 Stjepan ČUIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI voluciju“, u kojoj bi oni šupljim, a primamljivim, frazama slijedili „velike meštre sviju hulja“ na Lenjinovu putu sve do Berlina i Pariza – u otimačinu. U najboljem slučaju, osigurali bi prostor kakvoj Crvenoj armiji i pridruženoj izmanipuliranoj svjetini da uguše demokratske procese nakon devedesetih godina prošloga stoljeća, baš kao što su to 1968. učinili u Čehoslovačkoj, jer da je posrijedi „kontrarevolucija“. Te usijane i ispražnjene glave dostojne su žaljenja. Nakon svega što se dogodilo na europskom kontinentu, ali i drugdje u svijetu, a čemu je uzrok boljševizam, slaviti nasilje širokih razmjera kao što se slavi kakav romantičarski pokret, mogu samo indoktrinirani lju- di, a tako indoktrinirani mogu biti samo ljudi koji nisu mogli imati pretpostavke za racionalno rasuđivanje ni osjećaj pijeteta prema ljudskoj patnji biblijskih razmjera. Zato je svaki rukopis u kojem se kritički govori o boljševičkim temama dobrodo- šao, a naročito u nas. Naš se boljševizam balkanskoga tipa kao tema osobito zaobila- zi. Svi ga zaobilaze, nasjedajući na tzv.„historijsko ne !“ kad se 1948. Josip Broz Tito, vođa jugoslavenskih boljševika, razišao sa Staljinom. Broz se sa Staljnom razišao, ali je sustav ostao isti. Organiziran je gulag na Golom otoku, postojale su tamnice u Staroj Gradiški, Lepoglavi, Bileći i na mnogim drugimmjestima! Postojali su prijeki sudovi, čak i „administrativne“ kazne. Kao da se o tome ništa ne zna. Neznanje o boljševičkom razdoblju i nepoznavanje bolješvizma postalo je prirodno stanje. Imale su mu se samo pjevati laude. Kako drukčije protumačiti da su veliki slikari i kipari portretirali Broza, a pjesnici mu pjevali ode – od diletanata do nadarenih (Nazor, Miljković...), i to u vrijeme kad su preko noći nestajali ljudi?! U tom je smislu dobrodošla knjiga „Komunističke priče“ Ivana Grljušića kao pri- nos osvjetljivanju komunističke prijevare, odnosno komunističkog sustava koji je nemilice tvarno i duhovno desetljećima uništavao sve nacije i zemlje u kojima je bio jedini model vladanja, kao i prinos osvjetljivanju tipično jugoslavenskoga komuniz- ma. Rukopis je dobro, solidno i darovito napisan. Jezik je kultiviran, dokumentaran i suvremen, možda pomalo pamfletistički. No temu za kojom je autor posegnuo kadšto nije lako obraditi izvan naglašene osjećajnosti. „Komunističke priče“ Ivana Grljušića jamačno će imati svoje čitatelje. Stjepan Čuić, Zagreb