Nova Istra

364 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Stjepan ČUIĆ sociolozima, povjesničarima, novinarima... Te su škole planski razmještene, kako po lokaciji, tako i po utjecaju na javno mnijenje. Izmjenjuju se samo, kad treba što reći ili komentirati, njihovi predstravnici. Govore – oni! Pitaju – oni! Komentiraju – oni. Riječ je o zatvorenu krugu obmana i prijevara. A zašto to čine i zašto čine tako? Postoje sigurno i drugi načini da se u javnosti plasira određeno promišljanje. No to je škola, boljševička, u blažoj verziji – kumrovečka, s njom sve počinje, s njom poči- nje povijest, ona uči kako je prije bila je buržoazija , a buržoazija je„eksploatator“ rad- ničke klase. Radnička klasa mora dokinuti (eliminirati) buržoaziju s povijesne scene, a to može samo pomoću svoje avangarde, boljševičkog tipa partije; to ne mogu biti nipošto građanske stranke, jer građanske stranke zaziru od revolucionarnih metoda i nasilja. Nisu ni socijaldemokrati, jer socijaldemokrati bi stvarale koalicije, a opas- nost od koalicija jest u tome što se dopušta i drukčije mišljenje, a drukčije mišljenje nužno vodi u frakcionašenje. Krug se ponovno zatvara. Stoga zbog zatvorena kruga, naročito kod Lenjinovih sljedbenika, ali i kod Sta- ljinovih posrednika, vlada paničan strah od otvaranja tih tema. Naročito kod nas vlada taj strah. Naši službeni ideolozi još nisu razlučili antifašizam od staljinizma, a kamoli da bi mogli pomisliti kako se boljševička praksa – od Lenjina, preko Staljina, do Hruščova i Brežnjeva ni po čemu nije razlikovala od Hitlerove prakse, osim po trajanju. No kad se takva praksa ozakoni kao državna praksa te posegne za svim instrumentima države – od paragrafa do pendreka i logora, tada nastane stanje u kojem se jezik reducira sve do svoga utrnuća, a okoliš se revno priprema za pustinju. To je sa stajališta ciljeva koje se želi postići potpuno logično. Jezik se pretvara u pro- pagandu, a iz okoliša se uklanjaju svi oblici koji podsjećaju na „predrevolucionarno vrijeme“ – od stvarne i simbolične eliminacije carske obitelji Romanovih, do rušenja crkava i samostana. To je logika boljševizma. Sam je Lenjin govorio da „socijalizam mora napasti ondje gdje je kapitalizam najslabiji“, a to je – u vrijeme kad je to govorio – bila Rusija. Problem je inače u naučavanju o tom razdoblju: učeni autori, oprezni, informirani i nadareni, samo taksativno nabrajaju milijunske žrtve boljševizma, raz- lažu povode, uzroke i razloge, ali rijetko postavljaju zdravorazumsko pitanje: s kojim su pravom te žrtve pobijene? U čijoj su zemlji došli„dizati revoluciju“? Dokaz za ovu tvrdnju jest mit o argentinsko-kubanskom„revolucionaru“ cheguevarskog tipa. On je s nekolicinom svojih sljedbenika, nakon što se na Kubi razišao ili dogovorio s Fi- delom Castrom, otišao u Boliviju, da digne ustanak protiv kakve-takve legalne i legi- timne uprave u toj zemlji. Ubijao je seljake koji bi ga odbili slijediti, pa čak i slučajne prolaznike! Kao da je to „normalno“ – seljaci ne znaju da ih je on došao osloboditi „okova prošlosti“. Unatoč tomu, svjetska, a naročito europska ljevica, uzdigla je Che Guevaru na razinu mita, i taj mit njeguje sve do danas. I danas se njegovi posteri koče po europskim ulicama i trgovima i pozivaju neuku, a zanesenu, mladež na „re-