Nova Istra

360 PRILOZI O ZAVIČAJU Nevenka NEKIĆ Valja napomenuti da je rodno mjesto Ane Došen selo Krnjeuša o kojemu ne piše ništa, osim jedne rečenice : „ O krvavim kolovoškim događajima 1941. u krnjeuškom kraju dovoljno se govorilo .“ Piscu ovih redaka ne čini se tako. Vjerujem da danas, osim nekoliko preživjelih i povjesničarâ, nitko ne zna što se ondje dogodilo toga strašnoga 2. kolovoza 1941. godine. Krnjeuša i Vrtoče, dva hrvatska sela u zapadnoj Bosni, doživjela su potpuno uništenje u samo jednome danu. U Krnjeušu s dvanaestak hrvatskih kuća i osamdeset stanovnika upalo je oko 1.000 četnika i izvršilo pokolj. Dakako, po svome običaju, koji nije zaboravljen ni do Domovinskoga rata, najprije su sve opljačkali, a onda zapalili. Pokolj nad gotovo svim stanovnicima izvršen je neopisivo okrutno, a prije stvaranja nove, nezavisne Hrvatske, o tome se nije smjelo ni govoriti, kamoli javno pisati. Tako i na sličan način likvidirani su Boričevac, Zrin, Lastve, Tovarnik, desetkovana Donja Motičina kao i mnoga druga mjesta. Imena ubojica ponavljaju se i u Domovinskome ratu. Ponavljaju se i postupci, pa tako i paljenje crkve. Preda mnom stoji popis ubijenih u Krnjeuši toga dana, među njima i Došenovi. Činjenica je da u Krnjeuši nije bilo hrvatske vojske. Ne čudim se da učiteljica Ana Došen ne želi pisati o tim događajima. Cijela je ova knjiga napisana sine ira et studio . Preživjela rodbina završila je u izbjeglištvu u bjelo- varskom kraju. Mnogi su poslije ostavili drage i humane tragove u Aninu životu koji je u dvadeset i prvoj godini bio prelomljen, kako kaže. Osobito se rado sjeća časnih sestara koje su ulazile u njenu životnu priču kao biserje koje vrijedi sačuvati. To ova knjiga i čini. Hvala nakladniku koji se brine o tomu da se memoarskom prozom sačuvaju važne uspomene, ne samo za pojedinca, nego i one povijesne, općeljudske. Pa tako i o hrvatskoj Istri.