Nova Istra

359 Nevenka NEKIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU opasnom, što nije imalo nikakve osnove. Ali strahovi su još vrludali zaraštenim sta- zama i Istra se oporavljala od jednoga nasilja, da bi upala u drugo. (Sjetimo se baš u to vrijeme zaklanoga mladoga svećenika Miroslava Bulešića!) O nasiljima Ana nije voljela pisati, nastojala ih je previdjeti, smatrajući da je veća korist negoli je šteta od novoga, komunističkog režima. Ponegdje navodi lažne politikantske manevre: „ Iz- bori su uvijek završavali onako kako se željelo. Makar, ponegdje, uz pomoć kamionom dovezenih ljudi. Otkud? Kao da je to pitanje tada bilo uopće važno. Važno je bilo stvoriti potrebno biračko tijelo “. Srastanje sa stanovnicima njenih radnih mjesta, učenje dijalekata, ulazak u pisa- nje najprije za vlastite potrebe pa onda i u listu Hrvatski glas (Buje, 1947.-1955.), ostat će zabilježen u Aninim autorskim tekstovima, duhovitim dijalozima Jurine i Franine, dva dobroćudna istarska starca, težaka koji u dijalektu s Materaštine na jednostavan način komentiraju događaje. Možda se baš tu nalazi središte Anina razumijevanja i ljubavi prema Istri. Javljala se i u drugim listovima, napredovala u službi, upoznala velik i raznolik svijet intelektualaca, osobito političarâ i spisateljâ, prisustvovala značajnim događajima kakav je bio, primjerice, Prvi festival hrvatske kulture na Bujštini 1947. godine, gdje se pjevalo:„ A pole ste nas još tukli, / I u kopar- ske pržune vukli ...“ Pamti Ana svoje dugačke staze, bezbrojne kilometre prehodane Istrom kada nije imala prijevoza, uvijek nošena nekim vjetrom ljubavi i čudesne snage koju daje mla- dost puna ideala. Koliko li se trebalo boriti za običnu domaću riječ nakon silnoga nasilja talijanskih fašista! A danas, kaže Ana, prođeš našim naseljima i ugledaš samo strane natpise: „ Nije li američki vau stekao ponegdje svoje mjesto i kao usklična riječ čuđenja. Nekad je to bilo: o, ma gle! Ili: joj! A vau je bio i ostao onomatopejska riječ za lavež pasa .“ Pojam SLAVA (schiavi = robovi) sačuvao se do danas u glavama ponekih ire- dentista. Ne će više javno ispisivati po zidovima istarskih gradića ROMA DOMA (Rim kroti!), kao da smo divlje zvijeri, ali primisli i poniženja nisu posve iščeznula. (Domovinski rat pamti ih!) Propala je ideja da se Zona A i Zona B pripoje Jugo- slaviji. U Buje je 1954. godine došao maršal Tito. Već je Londonskim sporazumom bilo dogovoreno da se Zona A preda Italiji, a Zona B Jugoslaviji. Sve će završiti tek 1975. godine Osimskim sporazumom. Veći dio Zone B pripojen je Hrvatskoj, a manji dio Sloveniji. Svečanost Titova dolaska bila je najveći događaj onoga doba u Bujama: Ana čuva fotografiju na kojoj se vidi kako sjedi u drugome redu, odmah iza Tita i Kardelja na svečanoj priredbi. Anin zbor otpjevao je Titu himnu slobodi, ali ne onu Gundulićevu, „idiličnu i slatku“, kaže Ana, nego gorku i krvavu Drage Ger- vaisa i Ivana Matetića Ronjgova. Bila je prikladnija. Intimno se Ana na kraju knjige ipak priklanja onoj Gundulićevoj, jer donosi mir i ljubav.