Nova Istra

358 PRILOZI O ZAVIČAJU Nevenka NEKIĆ hrvatska učiteljica poslije odlaska fašistâ. Knjiga se čita kao roman jer se u njoj događaju neprestani pokreti glavne juna- kinje, iz mjesta u mjesto, iz jedne bijedne sobice u drugu, iz jedne životne situacije u novu. Ono što je neprekinuto u iskazu jest toplina i dobrota koja uvijek nosi mladu djevojku diljem zgažene zemlje Istre. Znakovito je kako nenametljivo donosi istinu o raspoloženju stanovnikâ Istre koji u njenom prvom mjestu učiteljevanja Španidigi godine 1945. pjevaju: „ Mi smo pa Istrani, Hrvati pravi. Ma kano lavi svoju zemlju branimo... “ Moja sjećanja, čitajući ovu vrijednu knjigu, dopiru tek do 1948. kad sam kao uče- nica prvoga razreda ljetovala u Istri i stojeći na povišenommjestu pjevala:„Istro mila , Istro ti slavenska...“, nikada ne spominjući hrvatsko ime. Pa i danas neki zastupnici u Hrvatskome saboru boje se riječi hrvatska Istra kao vrag tamjana, govoreći upor- no „Istrijani“ ili neki drugi nacionalni/“nacionalni“ epitet, samo da se ne spomene toliko im mrsko ime. Čak ni Istarska enciklopedija , koja razmjerno nedavno (2005.) otisnuta, ne spominje dr. Franju Tuđmana! Ali zato spominje izrazito fašistički na- strojene likove čija imena i danas nose ulice po istarskim gradovima i selima. A nacionalne manjine, koja nipošto nije (na)sljednica škvadra između 1920. i 1943., ima svega 4 posto! Putovi kojima prolazi mlada učiteljica poslijeratnih godina posuti su turobnim fizičkim i više negoli skromnim materijalnim dobrima. Od spavanja na podovima i knjigama do malih obroka i samoće u početcima rada. To se polako mijenja, a ponajviše njenim ulaskom u pretužna sjećanja istarskoga puka. Trebalo je nauči- ti dijalekte raznih mjesta, spoznati gorke uspomene i poniženja fašističkih nasilja: mijenjali su prezimena i imena stanovnikâ nasilnim putem, čekićima otukli natpise na grobovima, zabranili hrvatski jezik u školama pa i na javnim mjestima, napajali neposlušne ricinusovim uljem, protjerivali hrvatsko stanovništvo (samo u Zagreb doselilo se u vrijeme talijanske fašističke vlasti između dva rata oko 30.000 Istrana!) i ubijali, kao konačno rješenje, zbog otpora potalijančivanju. U takvu Istru, koja 25 godina nije smjela imati hrvatski identitet, došla je i Ana Došen da kao hrvatska učiteljica pobudi zgaženi duh koji je ipak tinjao pod pepelom. Zapanjuje njezino sjećanje koje se ne ograničava na opću sliku, nego vrlo točno pamti mjesta, kuće, ljude, imena kolega, jela, običaje i povijest gotovo svakoga zna- čajnijega prostora, pa i dvorišta. Pamti i ANDITO (prolaz, hodnik), kako se zvalo neprikladno i hladno mjesto gdje je jednom morala spavati. Zamalo je proglašena