Nova Istra

356 PRILOZI O ZAVIČAJU Ivan PEDERIN I pored svih nedostataka, cjepidlačnosti stila, neizrav- nosti u gledanju svojih likova, njegova metoda ima predno- sti, a to je prije svega kritičnost njegova odnosa prema sa- mom liku. Udaljen od pohvalbenog stila životopisa XVII. st., Stanković uvijek stoji na razboritoj i kritičnoj udaljeno- sti od lika. Rijetko se događa, kao u slučaju Gian Rinalda Carlija, da Stanković ne krije simpatije prema liku. U nekim prigodama, kao u slučaju životopisa Mate Vlačića Frankovića (Matije Vlačića Ilirika), “Mattia detto Flaccio Illirico“, Stanković ne samo da ističe kritičku dis- tanciranost, nego i zadivljujuću snošljivost prema njegovim „heretičkim“ učenjima (Stanković je bio kanonik). Vlačić da je svakako vrijedan divljenja i slave zbog svoga sretnog uma i velikog znanja, iako je za svaku osudu njegov nemiran duh, žučljivost i mržnja na katolicizam. Njegove doktrine Stanković naziva pervertiranim i šupljim. (II. 105- ‑106.) Girolamo Muzio je, pak, istaknut pisac, ali loš karakter. Pisao je Stanković i protiv svećeničkog konkubinata, na Muzijevu primjeru. Pošto je opširno opisao sve zasluge zagrebačkoga biskupa Šime Bratulića, pri- mijetio je da je kao biskup bio odveć autoritativan u odnosu prema kanonicima i redovnicima, pa je opisao i njegova trvenja s njima ne priklonivši se ni jednoj strani. Ističe i osuđuje činjenicu da je Bratulić kao biskup bio sklon nepotizmu pa je svoga nećaka, koji je onda još bio dijete, imenovao prepoštom Sv. Marije. Nećak je, čim mu je stric umro, odbacio svećeničke haljine i odrekao se prepoziture (I. 543-562). Svojim pisanjem i metodom Stanković je bar za deset godina ispred znanstvene metode istraživanja povijesti i književnostima u Hrvatskoj. U svoje je djelo uvrstio životopise Hrvatâ i Talijanâ iz Istre. On ih ne dijeli. 20 Zacijelo ga možemo smatrati dijelom zajedničke, hrvatske i talijanske kulturne baštine. Za nas je danas drago- cjen njegov nazor o naciji koja nije jezično ni birokratsko jedinstvo, već kulturno biće nacionalno i univerzalno u isto doba. Ovakvo shvaćanje nama danas može biti vrlo zanimljivo poslije toliko loših iskustava s isključivim jezičnim nacionalizmima u srednjoj Europi. Ovaj način pistupa naciji, koja nije isto što i suvremena država, omogućuje Stankoviću da vidi naciju, ali ne kao problem, pa on tako Istrane ne dijeli na nacije. Korpus njegovih likova korpus je ljudi što su se istakli umom i radom, proslavivši tako Istru. Oni su ugrađeni u kulturni identitet Istre. 20 Tako Petar Strčić (op. cit., str. 12) ističe da se Stanković suprotstavlja iredenti. Italia irredenta poja- vio se kao politički termin u talijanskom parlamentu tek 1877.