Nova Istra

350 PRILOZI O ZAVIČAJU Ivan PEDERIN platio golem iznos od čak 10.000 fl. čitao. Ako bi našao spomen nekog Istranina, ili nekog tko bi to mogao biti, kao slikar Carpaccio (koji ipak nije bio Istranin), to bi pribilježio i tako skupljao građu za životopise. Zbog toga velik dio njegovih životo- pisa nisu koherentni prikazi života likova o kojima piše, već samo izvješća o činjeni- cama koje se odnose na život nekog Istranina što je živio negdje daleko. Životopis rimskoga gramatičara Simplicija (I. 151) iz Emone tek je pokušaj dokazivanja da je jedan gad toga imena postojao i u Istri, osim Emone, danas Ljubljane. Iz životopisa koreografa Giovannija Valle (III. 197ff ) malo se saznaje o njegovim radovima, a više o životu koji dokazuje da je ipak bio Istranin. Zadranin Šime Stratiko naložio mu je da izradi neke radove koje je kasnije prisvojio, pa je Valle ispao kao izvođač njegovih zamisli, što ipak nije istina. Životopis rimskoga viteza Caija Basilida tek je refleksija o pulskome natpisu o kojem su izvijestili drugi (I. 107). Čitava „biografia“ sastoji se od jedne jedine rečenice. Takav je manje-više najveći dio njegovih životopisa. Malo ih je koji cjelovito opisuju život i rad nekog lika, osobe od rođenja do smrti. Metoda kojom je Stanković pisao svoje životopise metoda je znanstvenog poziti- vizma. Ona je rezultat vrlo široke erudicije, istraživanja u knjižnicama i crkvenim pi- smohranama, osobnim ostavštinama, obiteljskim pismohranama u koje je zalazio za svojih čestih i kratkih putovanja. U predgovoru se čita kako sve što je napisao doka- zuje citatima pisaca, svezaka, stranica, ali da ipak sumnja kako je u svemu potpuno uspio. Stanković je škrt kada hvali, a ako hvali, služi se riječima svojih izvora, uvijek tuđim riječima. U ovom stilu piše da je „jasnog i jednostavnog izričaja bez studija elokvencije i stilskih uresa“, pa u tome slijedi Descartesovu tradiciju stila Johna Loc- kea, iskazujući se tako kao trezven građanin što se svjesno udaljava od pohvalbenih tradicija feudalnog životopisa, pa njegov stil mjestimice postaje težak i cjepidlačan zbog velike želje za akribijom. Bio je to stil koji se kasnije iskazivao kao znanstven i nije se obraćao širokoj publici. Njegov pristup predmetu prožet je znanstvenim du- hom XIX. st., koji zamjenjuje etičke, političke i umjetničke elemente tradicionalnog životopisa. 9 Nije samo metoda znanstvena, znanstvenost i studij su za Stankovića pravi mit, središnja tvar i movens likova o kojima je pisao. Životopise dijeli na živo- topise rimskih činovnika, svetaca, prelata, pisaca, vojnika i ličnosti koje su se istakle „na neki drugi način“ (per altri titoli). Svi, baš svi, osim vojnika, duguju svoj uspjeh upornom studiju i znanstvenu daru. Stankovićeva knjiga sadrži životopise maloga broja pjesnika i slikara, nema ni Andrije Medulića, malo je glazbenika i skladatelja. Samo jedan životopis opisuje život učene žene, a i taj je malog značenja; Stanković nije napisao ništa što bi se moglo usporediti s Kukuljevićevim životopisom Cvije- 9 Jan Romein, Die Biographie, Einfűhrung in ihre Geschichte und ihre Problematik , Bern, 1946., str. 15. (Naslov izvornika: Die Biographie, een inleiding .)