Nova Istra

347 Ivan PEDERIN PRILOZI O ZAVIČAJU njegove „Biografie degli uomini distinti dell’Istria“ (Trst, 1829.; Poreč, 1888., i treće izdanje u Trstu, 1971.). Ovo djelo ima malo ili nimalo odnosa prema staroj hrvat- skoj životopisnoj književnosti – od Serafina Marije Crijevića, Šime Ljubića i Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Stanković je počeo pisati mnogo prije nego li je tiskao svoje glavno djelo, a kao mlad čovjek napisao je poneki spis blizak fiziokratima ili Arcadiji. Njegov miran ži- vot nešto je poput života kakav su fiziokrati preporučivali zemljoposjednicima. Stan- ković je život proveo u rodnom Barbanu upravljajući i povećavajući svoj zemljišni posjed i brinući se o metodama poboljšanja obrađivanja posjeda. Doživio je propast Mletačke Republike, nije bio privrženik Francuske revolucije, jakobince je smatrao razbojnicima i nije se, kao mnogi fiziokrati, vezao uz kasniju francusku vlast. Ipak, bio je sklon Napoleonu, a i caru Franji I. pod čijom je vlašću proveo zrele godine. Stankovićev životopis malo nam govori, jer on nije izgradio karijeru u školstvu ili činovništvu, u njegovu se životu neće naći dramatični obrati s promjenama političkih uvjerenja prema vlasti u kojoj se Istra nalazila u tome burnom razdoblju. Stanković nije ili je malo zavisio o državnom aparatu, pa Cernecca ništa nije znao o njegovim mogućim vezama s carbonarima , slobodnim zidarima ili liberalima. Mi ćemo uzna- stojati analizom njegova djela donekle odgovoriti na ova pitanja, iako njegovo doba, a to je doba restauracije i predožujsko doba, nije bilo doba bujanja političkih ideologi- ja. Upravno i gospodarsko središte Primorske gubernije bio je Trst. Kulturno sredi- šte bio je Kopar, gdje se razvila književnost na talijanskom jasno vezana s Milanom, a osobito se ističe Gian Rinaldo Carli. 2 Stanković ne djeluje u okviru ovoga kruga, ne osjeća se njegovim članom niti mu je naklonjen. Prije nego li prijeđemo na razmatranje, moramo ponovno istaknuti da Stanković nije ni pokušao napraviti karijeru u državnom aparatu, što se vidi iz njegova djela u kojem nema političkih razmatranja, pohvala caru, zaštitnicima, dostojanstvenicima i sl. Nema ni apologija vladajućem političkom sustavu. Međutim, u doba restaura- cije sloboda tiska nije postojala, liberali su bili progonjeni. 3 1820-e godine, kada je je kao političkog oportunista,„kampanilistu”, austrofila, frankofila, pa sebičnjaka, lihvara... U ovom radu nećemo se osvrtati na duge polemike o njegovoj nacionalnoj pripadnosti (usp. bilj. 52, na 57. str. Strčićeva priloga), jer nam se to ne čini osobito važnim, a teško je i razrješivo. Važnijom nam se čini književna analiza Stankovićeva rada. Upozovamo još na rad istoga autora pod naslovom Literatura o Petru Stankoviću , „Dometi”, VII(1974.), br. 5, str. 41-45. Vidi još: Miroslav Bertoša, Frammento di una autotestimonianza (Petar Stanković nel 1850 – par lui même) ,„Atti del Centro di ricerche storiche – Rovigno”, Rovinj, vol. XIV(1983/84.), str. 245-250. 2 Ivan Pederin, Mnogojezična Primorska gubernija Austro-Ugarske Monarhije, Kranjska , „Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci”, L-LII(2010.), str. 191-231. U toj Guberniji govorilo se hrvatski, talijan- ski, rumunjski, slovenski, furlanski, njemački. 3 Do umjerene liberalizacije cenzure došlo je 1832. i 1835. 1840-ih godina cenzura se sve više po-