Nova Istra

322 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Vladimir VOJINOVIĆ dodatno učvršćen političkim i istorijskim statusom autora, crnogorski su pjesnici, a naročito oni čiji se opusi takođe mogu doživjeti kao kanonski, uglavnom usmjeravali i „nova” čitanja Njegoševa djela i time učvršćivali jedan davno uspostavljeni sistem e(ste)tičkoga suđenja. Skoro da je i ustanovljena osnovna mjera vrijednosti jedne poetike – odnos prema Njegošu i njegovu djelu; rijetki su oni pjesnici koji ga makar jednom nijesu citirali, ili koji makar jednom nijesu provukli njegovo ime kroz stih. I onda se ne treba čuditi zašto zluradi katkada postavljaju pitanja o kontinuitetu u crnogorskoj književnosti, pravdajući svoju zapitanost eliotovskim konceptom otklo- na od tradicije ... A otklona je bilo. Odmah nakon Njegoševe smrti, uočena je prva pjesnička po- java – Stevan Perović Cuca. Zaokupljen veličinom svoga ujaka, Njegoša, Cuca je ipak uspio da za kratkoga života na crnogorsku poeziju izvrši uticaj koji se najviše ogledao u pomalo okašnjelim bajronovskim intencijama. Nakon Cuce, do početka Prvoga svjetskog rata javlja se niz pjesnika među kojima i posve specifičan – Borislav Minić. Njegova pjesma Borba sa šakalom predstavlja raskid sa tadašnjim poetskim sivilom, zaokret u savremenu emotivnost i nagovještaj nekih tokova u našoj modernoj međuratnoj poeziji . 1 Vrijeme moderne, ili era raznih izama , donijelo je Crnoj Gori makar desetak ose- bujnih pjesnika. Među njima izdvaja se ime Rista Ratkovića, nadrealiste, zenitiste, pjesnika podsvjesnog i pjesnika poezije rušenja svih metričkih konvencija . Za Ratko- vićem slijede, ili je preciznije reći da uporedo s Ratkovićem stvaraju – Mirko Ba- njević i Radovan Zogović, pjesnici jednako zaslužni za to što se crnogorska poezija približila savremenim evropskim strujanjima. Za razliku od Ratkovića, čiji je manji segment upućen na socijalnu problematiku međuratnoga društva, Banjević i Zogo- vić, svaki na svoj način, poniru u ona skrivena mjesta ljudske duše u kojima se rađa i razvija želja za buntom. Iako u istom taboru , Aleksandar Leso Ivanović u smirenom tonu egzistencijalistički rezigniranoga pojedinca posmatra iste značajke svoga vre- mena. Tu su i Janko Đonović, Stefan Mitrović i drugi. Poslijeratne ere, poznoga modernizma, uzreloga soc-realizma i prvotnih postmo- dernističkih treptaja (a to su pozne pedesete, šezdesete, sedamdesete i osamdese- te godine prošloga vijeka), ispunjene su i poetikama Vojislava Vulanovića, Sretena Perovića, Huseina Bašića, Branka Banjevića, Jevrema Brkovića, Ratka Vujoševića... Njihove pjesme na meti su prvih antologičarskih aktivnosti, 2 ali će se isto tako naći i 1 Branko Banjević: „Crnogorska poezija druge polovine devetnaestog vijeka“, u: Pleme za oblakom , Titograd: Grafički zavod, 1973., str. 33. 2 „Antologija crnogorske književnosti. IX.-XX. vijek“, Titograd: Stvaranje. XXXI/1976., str. 1397- ‑1585.