Nova Istra

319 Božidar PETRAČ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI jom ipak mi se čini Nizeteov prilog iz 1965., objavljen u povodu 700. obljetnice rođenja Danteova u Nikolićevoj „Hrvatskoj reviji“, studija Dante i Hrvati . Nizeteo- va je studija po mnogim svojim informacijama, novim spoznajama, zaključivanjima i promišljanjima svakako vrlo bitna za hrvatsku dantologiju; ne mogu, na žalost, iznositi pojedinosti, one bi nas uvelike podsjetile na tekst Čalin i Zorićev i mnoge se Nizeteove spoznaje i ocjene mogu naći u spomenutu zajedničkom radu Frana Čale i Mate Zorića iz 1976. Dante u hrvatskoj književnosti , objavljenu u čuvenom izdanju Djela velikoga Firentinca u sunakladi Sveučilišne naklade Liber i Nakladnoga zavo- da Matice hrvatske. No, Nizeteova se studija u tom radu ni riječju ne spominje, kao da nije napisana, kao da ne postoji. Ako su u dva navrata spomenuli Talijansku liriku Delorkovu i Nizeteovu, zar su preko Nizeteove studije morali muče, šutke prijeći? Napokon, niz su izvora preuzeli upravo iz Nizeteove studije, morali su za nju znati, jer su podudarnosti više nego očite. No, dok Nizeteo u svojoj studiji ne će mimoići čuveni esej o Danteu Thomasa Stearnsa Eliota, naši ga talijanisti ni jednom riječju nisu spomenuli. Transeat! U svakom slučaju, Antun Nizeteo još uvijek traži onoga tko će osvijetliti njegove prinose recepciji talijanske književnosti i kulture u našoj sredini. Na kraju istaknuo bih malu usporedbu, duboko vjerujući kako ta usporedba ne će nikoga povrijediti. Ne želim pritom donositi vrijednosne ocjene dvaju prijevo- da koja ću navesti, no navodim ih kako bismo osobno osjetili prevodilačke napore dvaju naših prevoditelja različitih naraštaja. Nizeteo je preveo četverostihnu pjes- mu Michelangelovu, 56., koja glasi: „Vivo della mia morte e, se ben guardo / felice vivo d’infelice sorte; / e chi viver non sa d’angoscia e morte, / nel foco venga, ov’io mi struggo e ardo.“ U prijevodu Mate Marasa stihovi glase: „Živim od smrti, i kad dobro shvatim, / na nesretan ja način živim sretan; tko od tjeskobe i smrti živjet ne zna, / nek dođe u oganj, gdje plamtim i patim“. Naš Nizeteo prevodi pak ovako: „Živim od moje smrti i ako dobro smotrim, / Sretan živim u nesretnoj kobi; / I koji živjet ne umije u smrti i u tjeskobi, / Neka u oganj dođe, gdje ja ginem... (i gorim).“ Ne ću, rekoh – iako je Maras nastojao i brojem slogova, i rimom, i ritmom pratiti Michelangelov izvornik, dok to u Nizeteovu prijevodu nije u cijelosti provedeno – suditi o uspjelosti, većoj ili manjoj, naših harnih prevodilaca, tek da se čuje kako zvuči veliki talijanski pjesnik u hrvatskom prepjevu jednoga i drugoga prevoditelja. Zaključujem: Antun Nizeteo velika je osobnost hrvatske književnosti i hrvatske emigracije; mi najčešće znamo govoriti o našim vlastitim veličinama kao običnim fi- gurinama i tako nekim ljudima koji su se bavili ili se bave kulturnim poslovima, pro- drhte ovom našom pozornicom, utrnu poput svijeće i nikomu ne znače više ništa. Rijetko se znamo i želimo njima iskreno dičiti, bez obzira na to stvorili oni pedeset romana ili tri vrsna djelca. Nizeteo svakako pripada onim hrvatskim emigrantskim