Nova Istra

271 Ivan BOŠKOVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI našem vremenu, institucija koja „narod uči racionalnom ponašanju“ i „čuvajući mu memoriju istovremeno čuva i njegovo dostojanstvo“ – sve više postaje institucija u čijem se radu prelamaju mnogi simptomi društvenih bolesti, politika i kriminal, po- sebno vezano za rad njegove zaklade. Štoviše, ona se, u smišljenoj strategiji njegovih moćnika, pretvarala u „privatni bankomat“, kako to svjedoči najteži projekt zakla- de, Križni put! Njegova pak sudbina u središte priče uvodi krupne teme hrvatske tranzicije i društvene zbilje: političku mimikriju, ideološke prijepore, korupciju i kriminal političkih garnitura te s njima dobro ispremreženu ulogu medija, tajnih službi, podmetanja i intriga. Vekijeve riječi napisane u monografiji, da prava vlast pripada „tehnomenadžerskoj oligarhiji koja se formirala od sedamdesetih da bi se devedesetih podijelila na krilo kojem je tobože važnije nacionalno i ono kojem je tobože važnije socijalno“, pogađa, može se reći, samu srž hrvatskoga društva i njego- vih danas dominantnih sadržaja i odnosa. Navedenu misao, u razornom ironijskom „crescendu“, potvrđuje i pripovjedačeva konstatacija da će „ujesen krenuti diskretne promjene u impresumu i prvi simptomi predaje – fotografije su sve veće, font sve bučniji, u naslovima i opremi teksta pojavljuje se ono što je Veki zvao ‘simulacijom narodnog stava’“ te „prvi oglasi za escort-pratnju pri dnu unutarnjih stranica“. Istine za koje je Institut osnovan raspadaju se tako u društvenom pejzažu satkanom od mračne sprege politika, kriminala, medija, tajnih službi, i u kojem je opće dobro, kao smisao čovjekove povijesti, žrtvovano interesima oligarhija i pojedinaca, željama za moći... Posve je razvidno, zato i naša podrobnija rekonstrukcija fabularnih detalja, da su aktualni društveni sadržaji Cvetnićeve knjige „posuđeni“ iz naše suvremene zbilje. Koliko god bliski i poznati, oni nipošto nisu gušili Cvetnićevu naraciju. Štoviše, obilno koristeći njihovu aluzivnost te bliskosti s akterima društvenih zbivanja, oni su priči priskrbljivali provokativnu uvjerljivost, pozivajući svojim skrivenim, ali i ne- skrivenim, porukama na suočavanje s prošlosti. Držeći da je suočavanje s naslijeđem prošlosti teško breme hrvatskoga društva, poruke Cvetnićeve knjige adresirane su na sve društvene aktere, neovisno o ulogu i značaju. Koliko god to suočavanje bilo teško i bolno, jer se ne zna što će sve „ispasti iz ormara“, da se poslužimo pripo- vjedačevom metaforom, Cvetnić je svjestan da bez toga suočavanja nema izlaza iz začaranog kruga „bolesti“ koje nagrizaju i urušavaju hrvatsko društvo. Ustrajavanje na pozicijama koje uokviruju hrvatski društveni pejzaž, naime, samo je produžetak agonije koja prijeti uništenju i onoga malog dijela društvenih energija koje mogu graditi budućnost. Posve je pri tome nebitno hoće li se to čišćenje pamćenja nazvati lustracijom ili kojim drugim imenom; ideološke netrpeljivosti i isključivosti moraju ustupiti mjesto dijalogu i razboritosti, uvažavanju drugog i drugačijeg, pa onda ne će biti potrebe za „ministarstvom istine“ koje će svojim interesima, po potrebi pre-