Nova Istra

270 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Ivan BOŠKOVIĆ da monografija nikad ne ugleda svjetlo dana i tako se spriječi šteta koju bi mogla prouzročiti Saragi i drugima. U tom smislu, ne krijući da se Saragu ne smije isplju- vati, Berni ga pokušava„kupiti“, krenule su i prijetnje, a među argumentima u smislu diskreditacije korišteni su „dokumenti“ o „nečasnoj ulozi njegova oca“. Neovisno o brojnim zamkama i pokušajima kompromitacije, monografija je, ot- kriva razvojem priča, zgotovljena; ne sporeći to da je „Povijest Instituta isplela nji- hove obiteljske historije“, tako da je jednoj od njih ostavila „težak teret i dug“, a da je „urednički posao koji pripovjedač obavlja u službi vraćanja toga duga“ (str. 264), monografija je uokvirena Vekijevim leitmotivom, izraženom u pogovoru, da „insti- tucije uče narod racionalnome ponašanju i da, čuvajući mu memoriju, istovremeno čuvaju njegovo dostojanstvo“ te „svojim snažnim simboličkim zračenjem pružaju osjećaj trajnosti u zajedništvu“. Novi i svakako značajan moment u razvoju priče je smrt pripovjedačeva oca, ko- jom je skinut velik teret s leđa, te Saragin pokušaj nagodbe glede monografije, poslije čega slijedi trilerski rasplet u kojem se rasvjetljavaju svi sadržaji dobro strukturirane priče o povijesti Instituta kao slike hrvatskoga društva: pripovjedač dolazi u posjed tajnih spisa i dokaznih materijala protiv Bagarića i Sarage. Znajući, međutim, s kim ima posla, ne krije da ga je uhvatio strah pa je materijale monografije i dokumente fotokopirao, a potom ih dostavio Državnom odvjetništvu, iako svjestan kako je i ono mali igrač u tom poslu. U smislu raspetljavanja svakako je i najava serijala na stranicama Žurnala, a sve u cilju da Vekijeva „Povijest Instituta“ bude objavljena onako kako ju je on zamislio. Rasplet dviju isprepletenih priča – osobne i priče o Institutu – završava pripo- vjedačevom pomirbom s bivšom ženom i konstatacijom da, unatoč svemu, treba „obrađivati svoj vrt, usprkos opasnosti da u njemu nađete nečije kosti“ te da „nema Boga... sve (bi) to bilo neizdrživo”. Ovako namjerno detaljizirana fabula Cvetnićeva romana otkriva da je grade dvije međusobno isprepletane priče: ona prva, vezana je za sudbinu njegovih životom po- vezanih junaka, Vekija i pripovjedača i dograditelja Vekijeve priče, i ona druga, druš- tvena, s Institutom u prvom planu i poveznicom njihovih i života njihovih obitelji. Dok prva otkriva sadržaje iz života autora monografije i njegove obitelji te pripovje- dača/dograditelja i njegove obitelji, Institut i sadržaji njegove povijesti okosnica su koja povezuje sve naizgled raspršene sadržaje što se s vremenom slijevaju u priču. Premda su o Institutu i njegovoj ulozi u nacionalnoj historiji imali različite poglede: za Vekija je on „izraz nacionalnog identiteta“, a za pripovjedača/dograditelja mo- nografije „briljantna i krvoločna historija hrvatske akademske zajednice (...) njenog malog, ali dovoljno reprezentativnog dijela da ta knjiga (...) bude čitana i shvaćena kao proširena metafora naše povijesti dvadesetog stoljeća“, kako se priča približava