Nova Istra

269 Ivan BOŠKOVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI bivšeg sustava“, a najviše su zapamćeni po –„caterinzima“! Unatoč tome, pripovjedač ne propušta naglasiti to da bi se na tom „žalosnom popisu ubijenih, opljačkanih, silovanih, pretučenih te na sve načine poniženih ljudskih bića“ trebala naći i imena Vekijeve majke, ali i njegova „nesretnog oca“ i brata mu Drage! I dok se daljnji život Instituta odvijao u znaku kozmetičkih promjena, Bagariće- ve ostavke i Sargina odstupanja, pripovjedač priču dinamizira sadržajima „vlastitog izgnanstva“ nakon bračnog „brodoloma“ i potresne Vekijeve smrti. Od tog nepod- nošljiva tereta, kazuje pripovjedač, spašavali su ga Vekijeva žena i kći Lucija. Premda pred njima nije spominjao monografiju, sve ga je više obuzimala njezina sudbina, poglavito nakon što na čelo uprave Žurnala dolazi Saraga. On je, otkriva se, nakon napuštanja Zaklade i HDZ-a izronio kao „nestranački stručnjak“, a u Žurnal je do- šao s novcem za dokapitalizaciju. Za reljefnost političkog društvenog pejzaža sva- kako vrijedi istaknuti činjenicu kako se obljetnica lista odvijala na Brijunima i da su nagrade podijelili međusobno – udbaši. Berni Klobučar, koji je za izvršnog urednika lista došao iz Saragine brazde, „vječni student općenarodne obrane“ i čovjek „fanta- stične memorije“ i „iznimne socijalne inteligencije“, u priču o monografiji Instituta ulazi kao osoba koja treba skrbiti za zaključivanje rada na monografiji... Kako je Veki u nedovoljno osvijetljenim okolnostima stradao ne dovršivši ruko- pis, njegovu doradu i dogradnju preuzima sam pripovjedač. Premda je bio upoznat sa svim okolnostima i zamkama nastanka rukopisa, itekako je bio svjestan da dovr- šetak ne će biti nimalo jednostavan. Štoviše, uz osobne razloge, mnoštvo je verzija ali i marginalija u Vekijevu tekstu, koje snalaženje u njemu čine težim. Ipak, koliko god da ga je to mučilo, priznaje da ga nije moglo odvući od glavne zadaće. U tom prebiranju po tekstu i po materijalima nužnima za njegovu dogradnju, u ruke mu dopada pismo što ga je gospođa Ciglar Barić poslala Vekiju, u kojem se spominju i pripovjedačev otac i stric Drago. Iz njega se otkriva zašto je Vekijeva majka stan u kojem su živjeli morala osloboditi za Saragu, pri čemu ni uloga njegova oca nije bila časna. Pripovjedač ne propušta istaknuti da je sve to znao i Veki; pravdajući to „djelom jednog sustava“, pripovjedača je – sakrivši to od njega i od čitatelja – zadužio izrazitom osobitom zahvalnošću. Premda je spoznaja o nečasnoj ulozi vlastitoga oca u povijesti Instituta uzne- mirila samog pripovjedača, novi moment u dinamiziranju priče vezan je za poziv kolegice oko realizacije samoga projekta. Premda je poziv nastojala opravdati po- trebom „usuglašavanja stavova“ o sadržaju monografije, pripovjedaču je jasno da je posrijedi (Saragina) zamka kojom će „kućni spe-cijalci“ pokušati osporiti Vekijev/i pripovjedačev projekt. U tom smislu je bilo i određivanje Saragina čovjeka, izvrš- nog urednika Žurnala, Bernija, za naknadnog recenzenta projekta. Međutim, reći će pripovjedač, njegova je uloga zapravo bila trgovačka: lažna i neiskrena, bila je ta