Nova Istra

268 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Ivan BOŠKOVIĆ pušta naglasiti da je Saraga percipiran kao Riglerov čovjek od povjerenja. Premda od znanstvenosti nije imao nikakvu referencu, osim što se spremao napraviti rječnik titoizma, ulaskom u HDZ nastojao je zadobiti direktorsko mjesto, no kada mu to nije pošlo za rukom – jer je mjesto dobio „zaprisegnuti hadezeovac“ i akademik s „ozbiljnom evropskom bibliografijom“ – sporazumno raskida radni odnos i ulazi, kako s ironijom apostrofira pripovjedač, u sivu zonu „običnih vojnika nove partije“, odakle će se, desetak godina kasnije, vratiti na mjesto ravnatelja novoustanovljene (Riglerove) Zaklade! Razmatrajući o mogućim razlozima zašto u „prvoj fazi političke reinkarnacije“ nije uspio, sveznajući pripovjedač – oboružan oprimjerenim iskustvom hrvatske tranzicije – razloge nalazi u činjenici da poput drugih nije donio nikakav miraz, tim više jer se Tuđman, komentira pripovjedač, oslonio na „tehnologe vlasti i upravlja- nja“ i znanja koja se nisu mogla steći izvan partije (str. 83), a što će se ogledati i u akcijama što ih je u Institutu provodila zadnja partijska generacija na njegovu čelu. Ne čudi stoga to da se Saragin ponovni ulazak u Institut zbiva u vrijeme Tuđ- manova odlaska. Nakon što umire dotadašnji direktor, na njegovo mjesto dolazi Bagarić, koji ga pak postavlja na čelo Zaklade, a sve sa ciljem da od Zaklade naprave „privatni bankomat“. Za to se vješto koristilo dobro razrađenim načinima financira- nja projekata, a nije se obaziralo ni na novinske napise o koruptivnim radnjama, pa čak ni na reakcije Hrvatsko-američke akademske zajednice koja je donirala značajan dio sredstava. Kako bi se zapravo prikrila prava narav njihova upravljanja, pripovje- dač navodi da se osniva i Ministarstvo ljudskih prava u koje će se uključiti „mahom nekadašnji komsomolci kojima su ljudska prava pala na pamet tek kad su vidjeli Gotovca kako slobodno šeće gradom“ (str. 89). Najveći projekt Zaklade, osnažen preporukom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe sa ciljem demontiranja naslijeđa bivših i totalitarnih režima, bio je Križni put i popis žrtava komunističkog terora. U majstorski smišljenoj strategiji cilj je zapravo bio da iz ormara, „oktroiranog povijesnog zaborava“, ne iskoči ništa izvan potreba dnevne politike. Za to je novo Ministarstvo ljudskih prava odmah uspo- stavilo vezu sa Zakladom, ali ne u cilju osvjetljavanja nego zamagljivanja činjenica. Upravo je to, komentira pripovjedač, bilo razlogom zašto nije bilo konkretne akcije, ni popisa žrtava, ni istraga ni kažnjavanja, pa čak ni UDB-inih egzekucija, što pripo- vjedača navodi na zaključak da je konformizam vlasti„veća prepreka demokratizaciji društva od naslijeđenih tajnih struktura“. Da je projekt Zaklade unaprijed bio osuđen na neuspjeh, pripovjedaču je dokaz i dolazak donedavnog Žurnalova novinara na njegovo čelo. U dobro razrađenom scenariju skupovi na „lustracijske“ teme, koje je organizirao, pretvarali su se u „vete- ranska natjecanja u hrvatstvu“ i međusobno „optuživanje za suradnju s nositeljima