Nova Istra

266 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Ivan BOŠKOVIĆ rima mjestimice umanjuje snagu uvjerljivosti njegovih naracija. A to su ponajprije sadržaji našeg odnosa prema nedavnoj prošlosti i ideologijama koje su je pisale, u čemu je ključ napetosti što ih naše vrijeme nosi kao svoj (još uvijek neprevladani) teret. Za priču ovoga romana Cvetnić je izabrao obilježavanje velike, stote godišnji- ce jednog instituta, koja će povezati živote dvojice glavnih aktera; Vekija (Velimira Košnika),„novinarske zvijezde“ i „intelektualnog gerilca“ te pisca monografije o sto- toj godišnjici navedene institucije, i Buce Stupara, pripovjedača romana i dovršitelja monografije nakon toga što jeVeki, u nedovoljno osvijetljenim okolnostima, stradao. Na samome početku romana, nakon što je objasnio njegovu motivaciju, pripovje- dač se vraća u vrijeme od kada seže odnos između njih dvojice. Otkriva se da veza traje od vrtićkih dana, pa – iako nikad nije bila„osobito prisna“ – reći će – održala se gotovo četrdeset godina. Zajedno su išli u školu, pohađali vjeronauk kod franjevaca, odlazili na ljetovanje, a druženje se nastavilo i u fakultetskim danima. Početkom devedesetih izvještavali su s bojišta na kojima su bile zagrebačke jedinice, da bi Veki, s grupom hrvatskih novinara, otišao u Ameriku, odakle je poslao nekoliko zapaže- nih reportaža, a potom u Izrael kako bi ublažio „Tuđmanovo garganje po židovskim temama“. Nakon rata, kada je završila pretvorba kojom je „šira distribucija tih vitamina ostala u rukama partijskih sekretara“ kako, ne bez ironije, komentira pripovjedač, nakratko prekinuta druženja se nastavljaju. Veki je, kazuje priča, raskrstio s idejom da završi fakultet i da se potpuno okrene novinarstvu te je ubrzo na toj „katedri“ stekao atribuciju „novinarskog giganta“ i „javne osobe sa stilom“, dok je pripovjedač završio fakultet, objavio prvijenac i dobio nagradu, upoznao Marinu... Institut pak – koji je tijekom prošlosti prevalio značajan put, tih se dana našao u središtu afe- re vezanom uz Zakladu i pokretanje projekta Križni put, čiji je cilj bio „ustanoviti poimenični popis žrtava komunističkog terora“, postaje – obrazloženo u poduljoj retrospekciji – okosnica romana koja okuplja naizgled raspršene društvene sadržaje. Osnovan 1911. kao Kraljevski učevni zavod, Institut jer tijekom godina mijenjao imena i ustroj, ali je uvijek zadržao „nacionalni i multidisciplinarni karakter“. Apo- strofirajući to da je bio mjesto okupljanja „nositelja građanske svijesti“, pripovjedač u njegovoj povjesnici ističe ulogu u prijenosu spisa hrvatske dvorske kancelarije iz Beča i Budimpešte u Zagreb, potom prijenos posmrtnih ostataka Zrinskoga i Frankopana, a posebno značajnim drži slanje mladih stipendista u europske učevne centre, odakle se mnogi neće više vratiti. Također se otkriva da je 1945. došlo do su- đenja „saboterskoj grupi“ koja je stajala glave dvojice inženjera, a tih godina u priču o Institutu ulazi i njegova obitelj i postaje lice pripovjedačeve osobne priče. U priči o Institutu, s većim ili manjim osloncem na činjenice Vekijeve monografije,