Nova Istra

232 NOVI PRIJEVODI Nicolas BOUVIER POSJET JEDNE SLIKE Neki drvosječa s kanadskog sjevera, koji je u mrtvoj sezoni klepao stihove, rekao je jednoga dana mojemu prijatelju Jacquesu Meunieru: „Poezija je kad jedna riječ prvi put sretne neku drugu riječ“. Kad neka stvar sretne riječ koja će je izraziti – a na te zaruke često treba dugo čekati – i to je poezija, i kad neka slika pronađe napokon rečenicu koja je voli i koja je zaodijeva, i to je poezija. U trideset godina bavljenja ikonografijom samo sam jedanput uspio objaviti ovaj neobičan i tajanstven dokument na koji me – naravno – naveo slučaj, tijekom jed- noga istraživanja o mineralogiji. Ako mi pamćenje još nije previše ishlapilo, riječ je o naslovnoj stranici Becherove „Physica Subterranea“, Leipzig, 1715. (?). One koji će se možda začuditi tomu što na početku posve tehničke rasprave na- laze istodobno zagonetnu i zaštitničku sliku, treba podsjetiti da su svi oni koji rade pod zemljom oduvijek održavali nejasnu i neprestanu vezu s mnoštvom gnoma, vila, zemnih duhova, koji su se mogli pokazati smrtno opasnima ili korisnima: jedan vas je glas odvlačio u labirint iz kojega nećete izaći živi; drugi vas je vodio do rudne žile granata ili ametista, do tajanstvena vatrenog sjaja koji je običnog rudara pretvarao u burgmestra ruku nakićenih prstenjem i odjevena u hermelin. Taj naslovni list, kao i većina slika koje su se ticale podzemnog svijeta, ima alke- mijsku konotaciju, a u ovom slučaju i rozenkrojcersku. To zdepasto, bespolno, već sideralno tijelo, tijelo je Saturna u kojemu dozrijevaju mineralni, biljni, životinjski, ljudski svjetovi. To je, u ezoteričkoj tradiciji, slika „Patera dormiensa“, vremena u kojemu rastemo i umiremo. Godinama je taj lik živio u meni a da nisam nalazio riječi kojima bih ga izrazio. To nas upućuje na tajnu onoga tijela za koje nam Sveto pismo kaže da je stvoreno na sliku i priliku Božju i čije nam tjelesno uskrsnuće obećava. Onoga tijela koje je sad Kyrie Eleison, sad hosana, sad žeravica, sad pepeo, sad svjetlo, a sad tama. Onoga tijela koje Krist nije nikad prezirao ni osuđivao, ali su ga crkveni oci mrzili toliko da su, želeći nas navesti da budemo skromniji, smatrali korisnim podsjećati da ljudsko stvorenje „inter feces et urinam nascitur“ („dolazi na svijet između mo- kraće i izmeta“). Kao da je to bilo potrebno! Uostalom, budući da sam dugo živio u istočnjačkim kulturama u kojima se tijelo, sa svim spolnim i probavnim funkcijama, s darom za suze i smijeh, promatra kao slika svijeta, kao ravnoteža, sklad, dar, ne- mam zaista što prigovoriti tome mjestu rođenja, koje nam je svima zajedničko. A ti dobri Božji eunusi zaboravljaju, između govna i mokraće, ono središte koje je tamni