Nova Istra

231 Nicolas BOUVIER NOVI PRIJEVODI tamo, još krhak i neodlučan fantom (prvi koraci?), prije lagana magla i listopadski dim nego li prava utvara. Zaista je bio tamo, i on se – inače tako diskretan kad je riječ o toj temi – također smijao. Možda je morao umrijeti da bismo se napokon mogli zajedno smijati ljubavi. U prikazima mrtvačkoga plesa i bezbrojnim srednjovjekovnim „memento mori“ ponekad se čini da se smrt smije podvali koju je pripremila biskupima, kraljevima ili bludnicama, uhvativši ih na prepad.„Lažan“ dojam – impression „fosse“ – kao što je napisao Boris Vian. Ona izaziva samo usiljen osmijeh. Boji se smijeha koji nam do- pušta da je preživimo i koji se ne boji nje. Početkom 1930-ih godina, u hramu „Pro- ročanskog oblaka“ u Daïtokujiu u Kiotu, u Japanu, živio je stari obješenjački bonzo koji je bio miljenik cijeloga grada. Od prefekta do najskromnijeg obrtnika, svi su mu dolazili povjeriti brige i odlazili od njega okrijepljeni njegovim metafizičkim i brit- kim humorom. Tijekom njegova kremiranja, golemi trijem ispred hrama crnio se od mnoštva ljudi: cijeli se grad okupio u suzama oko pogrebne lomače. Tek što su je potpalili, odjeknula je pucnjava. U to doba u žestokim su se tučnjavama još ponekad sukobljavali mikadoisti – pristalice cara – s posljednjom četom liberala. Nastala je panika, vriska, ožalošćeno mnoštvo raspršilo se na sve strane, da bi nakon nekoliko trenutaka vidjeli kako nema ni mrtvih, ni ranjenih, da taj bezazleni vatromet dolazi od lomače, i shvatili da je starac kojega oplakuju posvetio posljednje snage ušivanju petardi u svoj mrtvački pokrov. Četrdeset godina kasnije moja žena i ja bili smo čuvari toga hrama. Zaista smo željeli da se možemo vratiti unatrag u vremenu, biti ondje na dan pogreba i čuti pra- sak smijeha i zahvalnosti, koji je u trenu osušio suze i pozdravio posljednju redov- nikovu šalu. Poruka je bila jasna: mrtav sam, ali ni vi ni ja nismo se prestali smijati. Prije četiristo pedeset godina, u Ženevi, tom protestantskom zapaljivom gnijez- du koje Rim želi uništiti, neki čovjek piše: „Tko se ne zna smijati iz svega grla, nema pravo nazivati se kršćaninom“. Taj čovjek bio je Jean Calvin, koji baš nije uživao glas šaljivca. Ništa ne izmišljam; upravo je on autor te rečenice ...i zabranjujem vam da se tome smijete. Srpanj, 1992.