Nova Istra

230 NOVI PRIJEVODI Nicolas BOUVIER jedno stoljeće obilježava Zapad, izbacujemo smrt iz života. U pravu su oni koji je uključuju u svakodnevicu, kao što čine sve velike azijske kulture, osobito budizam. Čvrsta tijela uvijek imaju sjenu koja, kod nas, pomalo nedostaje crtežu. Ima li ičeg bučnijeg od kineskog pogreba, i ičeg diskretnijeg od naših „pogrebnika“, s njihovim blijedim licima, bijelim rukavicama i bešumnim limuzinama? Zasluga je prekrasne Hokusaijeve slike ta da nam pruža barem dvije očigledne istine: jedna je žena mrtva; jedan je gušter živ. Lipanj, 1992. SMIJEH I SUZE Od nesretne povijesti Babilonske kule i svih semantičkih nesporazuma koje je iza- zvala, smijeh nam je, nama, ljudskoj braći, pružio područje za igru široko gotovo jednako kao što je to jezik. Dan kad se nisam smijao za mene je dan koji mogu baciti u koš, precrtati ga u svojem rokovniku. Sjećam se da sam se smijao čak i u onim crno obrubljenim danima u životu, čak i u najvećoj žalosti. Smijao se sebi ili drugima. Uostalom, srodnost između smijeha i suza mnogo je tješnja nego što se misli. Pariz, listopad 1963.: u malom hotelu u Rue de La Fayette, u kojem smo odsjeli žena i ja, doznajem za očevu smrt. Srušio se na pločnik, iznenadno puknuće aneu- rizme u mozgu, petsto kilometara odavde, ispred prodavaonice jednog vrtlara, ruku natovarenih lukovicama tulipana. Poslijepodne istoga dana u Nacionalnoj knjižnici snimam rukopis iz XIV. stoljeća („Blago siromašnih“ Bartolomeja Engleza) s mi- nijaturama koje prikazuju grom, gromom pogođena stabla, gromom ubijena cijela stada ovaca. Susprežem suze, govoreći sebi da bi mu bilo drago vidjeti me kako radim taj posao. Bio je knjižničar, zaljubljen u pergamene i nerazumljive rukopise. Nosim razviti filmove na Place des Abesses. Već je pao mrak. Dok sam se spuštao ulicom Germaina Pilona, počelo je kišiti, a ja sam počeo plakati. Imao sam tu sreću da sam jako volio svojega oca. Sav predan tuzi, prolazim ispred rasvijetljena prozora sa čipkastim zastorima, kad začujem muški glas, mlad, zadi- han, pjevuckav, s tulužanskim naglaskom, kako govori: „Miluj si grudi dok te ja laš- tim“. Prostodušnost i svježina te erotske nakane natjerali su me da u trenu prijeđem iz suza u smijeh. Okrenuo sam se na desno, pomalo zbunjen, kao da sam se ogriješio o poštovanje što ga dugujem toj novoj sjeni, koja zaslužuje više suzdržanosti. Bio je