Nova Istra

229 Nicolas BOUVIER NOVI PRIJEVODI sinovi pregaze njezine prikraćene sinove. Jača je od brana koje smo iz neznanja i slje- pila podigli da bismo odvojili Bacha od FatsaWallera,Yehudija Menuhina od Ravija Shankara, vladara od ratara. Ona je najbolji kompas u našim prolaznim životima, i ujedno najbolje učenje smrti. Glazba-majka prati svaki otkucaj svakog srca do posljednjeg kruga, pa i do tišine. Od svih lijekova koje nam nudi ovaj plavi planet na kojemu živimo, glazba je jedini ravnomjerno podijeljen. Svejedno je pripadamo li onima koji je daruju ili onima koji je primaju. ZA SMIJEH I ZA SMRT Dugo sam imao tu strašnu sliku iznad radnoga stola, tik uz Magarca u hlačama, kojega, kad se spremam napisati makar i jedan redak, pričvrstim čavlićima na cr- veni zid da ne zaboravim vlastitu glupost. Zašto sebi namećem tu zlokobnu viziju? Možda zato što sam veoma volio Japanke i bio zaljubljen u taj tako čist, sablastan, nedostižan profil, u te jasno ocrtane usne u čijem kutu već gasi žeđ jedan gušter. Možda zato da blistavim savršenstvom Hokusaijeva crteža pripitomim i odagnam smrt. Možda zato da me blizina tih dviju slika – jedne šaljive, druge zlokobno lijepe – podsjeti da sam ne samo smrtan nego i glup: to su mi, još kad mi je bilo šest ili sedam godina, jasno pokazali moji školski neuspjesi i sve one knjige ( Jacka Lon- dona, Conana Doylea, Alexandrea Dumasa) koje smo stariji brat i ja potajice čitali uz svijeću u sobi koju smo dijelili. Osobito Alexandre Dumas, čiji se junaci ubijaju s mnogo sjaja i poleta. Te „papirožderske“ godine rano su me naučile da ću jednoga dana – što je moguće kasnije – morati umrijeti. Pa dobro; ali, u ono vrijeme prilično slabunjav, želio sam da za mene mogu reći kao i za vojvodu de Guisea, ubijenog u Bloisu: „Još je veći mrtav nego što je bio živ“. Djetinjstvo je junačka dob; danas me ta želja napustila. Kad mislim na tu „posljednju carinu“, kojoj ne znamo ni mjesto ni sat, i čiji su mi običaji i tarife potpuno nepoznati, znatiželja gotovo nadvladava strah. Jesmo li zaista došli na ovaj svijet samo zato da prijeđemo taj kratak put, koji poslovica nomadskog plemena Beludži lakonski sažima: „roditi se, lutati, umrijeti, istrunuti, biti zaborav- ljen“? Pitanje ostaje otvoreno. Ustvrđujem samo to da me taj rok, kad me podsjeti na sebe, više potiče nego što me opterećuje. On me poziva da otvorim oči, naćulim uši, naberem nos kao zec, da idem ravno, da ništa ne propustim: ni ženske obline, ni miris cvijeta kozje krvi, ni miris pečenog buta, ni vuginu pjesmu. To naše tako prolazno stanje čini me svežderom i pozornim. Činimo veliku pogrešku kad, pridržavajući se bojažljive higijene koja već gotovo