Nova Istra

226 NOVI PRIJEVODI Nicolas BOUVIER Ta srodnost sa životinjskim svijetom koju duboko osjećam potječe iz davnih dana Arke, u kojoj smo živjeli prilično stiješnjeni, ali svi zajedno, i u kojoj su, tijekom bes- krajnih kišnih dana, uspostavljene čvrste veze. Kad je Noa nasukao svoju korablju na padinama planine Ararat, ta velika mena- žerija ispraznila se; svatko se vratio svojim poslovima, otišao na svoju stranu, jedni u Nakičevan, drugi uMaku, kao da je zajednički život bio samo san. Toga dana mnoga su obećanja bila zaboravljena i ljudski je rod izgubio dio svojega bića. Zatim su te- olozi, kojima se ta pomiješanost činila sumnjivom, i kadrom da odvrati ljubomornu pažnju koju Nebo zahtijeva od nas, odlučili uskratiti dušu životinjskom svijetu, koji se zbog toga, naravno, uvrijedio. Kakve li štete, i kakva nereda! Otada su nas zmije počele ujedati, pauci bosti, vrane kljucati oči obješenima. Budući da nisam siguran da imam dušu, nisam patio zbog tog razdvajanja i danas su mi totemi potrebni jednako tako kao nekom magdalenijskom lovcu. Ne smijemo, naravno, brkati životinju kojoj smo slični s onima koje biramo kao čuvare ili pratioce. Moja životinja-blizanac jedan je mali madagaskarski lemur, ko- jega zovu„velikooki avetnjak“, zbog velikih očiju koje mu omogućavaju da vidi noću. Ne prelazi više od osam metara na dan. Moj stari Larousse navodi da „ponekad pojede jedan voćni plod“. Nemiran sam tip koji radi previše i kruži oko ovoga na- šeg planeta kao kap žive. Vidite kako su sličnosti varljive! Pa ipak bi se oni koji me poznaju i koji bi naišli na „velikookog avetnjaka“ u prašumi Madagaskara zakleli, s rukom na Bibliji, da su me vidjeli u nekom grmu južno od Diego-Suareza. Životinje-totemi nešto su posve drugo. Sova i kit za mene su zaštitnički prijatelji, još iz vremena Noine arke. Reći ćete mi da kit nije bio u Arci, i to je istina; on se vrtio oko nje s majčinskom brižnošću morskih sisavaca koji nas oduvijek nose i pokazuju prema nama ljubav koju uopće ne razumijemo, jer smo tako glupi. A što se tiče sove, koja uvijek sjedi na prečki kormila, njezino je hukanje zamjenjivalo sirenu i upozo- ravalo na vrhove grebena koji vire iz vode ili na golema debla (bili su to libanonski cedrovi) nošena strujom. Premda su otad prošle četiri tisuće godina, i danas uvijek osjetim nostalgiju i zahvalnost kad začujem njezin krik. Odmah sklopim ruke kao školjku i „zahučem“, odgovarajući joj poput dobrog malog Vandejca. Taj stari savez, koji sam pomalo zaboravio, izronio je 12. prosinca 1964. u Tokiju poput nekog izgubljenog pisma... Naše drugo dijete upravo je trebalo doći na svijet, a mene su iz rađaonice istjerale pruski stroge časne sestre, koje su, posve bezrazlož- no, mislile da sve što se dogodilo pod plahtama miriši na herezu i da, prema tome, suprug nema tu što tražiti. Čekao sam, dakle, u kavanici blizu bolnice da porođaj završi i proklinjao te puritanke. Jedva držeći glavu od pospanosti, trljajući oči, sjedio sam pred bilježnicom ispisanom imenima (prerano rođenje nas je zateklo nesprem- ne) i pokušavao nešto zabilježiti. Vjerojatno sam zaspao, podbočivši bradu ruka-