Nova Istra

220 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Milorad STOJEVIĆ biva novu interpretaciju, jednako od Rimbauda i Lautréamonta u poeziji. Pjesništvo je stilistički nejedinstveno zbog složenosti pitanja koja se nameću suvremenom čov- jeku. Zbog toga jedna skupina pjesnika traži korijen u iracionalnim nagnućima, a druga priželjkuje konstruktivni poetski svemir 18 (str. 336). U svakom slučaju, pjesnici vele da im je uvijek na pameti parabola o ljiljanu i pticama i da je to pravi život. Pitam se tko bi ih mogao opovrgnuti. (Str. 337.) Te „kratke opaske o svemiru“, kao i većina Vidinih tekstova, djeluju s jedne strane, u obzoru feljtonske recepcije, mudro i, čak, edukativno, a s druge strane, kritičko-esejističke, kao nacrt veće cjeline što nikad neće biti napisana jer je dostatna samoj sebi u feljtonskoj rastrošnosti koja pokazuje autorovu nadmoć nad gradivom i nad čitateljem Glasa sv. Antuna , također. Na kraju, od izabranih tekstova, spominjem i onaj s naslovom Jaspersova endo- patija 19 , pisan s puno ukazljive strasti, što i jest jedna od važnih značajki odabrana Vidina stila. Najprije se okrznuo o J. P. Sartrea i njegovu „logičku dedukciju“, njegov nihilizam i racionalistički postupak. Ono što Vidi uskraćuje Sartre, udomljeno je u Jaspersovoj filozofiji. Možda je na ovome mjestu umjesno napisati nešto o Vidinu odnosu prema avan- gardi s početka XX. stoljeća. Taj odnos je dvojan . U više tekstova on upravo promo- vira svoj ukus u „pravoavangardnim “ pretečama u slikarstvu (Van Gogh, fovisti) i književnosti (Lautréamond, Rimbaud), ali jednako tako ne suspreže ironičnu aver- ziju prema njihovim nasljedovateljima (ekspresionistima, nadrealistima), koji su za- pravo (nekad i do sustava) razradili i udomaćili njihova imanentna obilježja. Zato je Vidi D. Ivanišević radije neutralni kasni modernist , kojem određenju nema zamjerki budući da „pokriva sve“, negoli nadrealist . Nameće se samo po sebi da mu je u ekspresionista i nadrealista nedostajao sta- novit fon transcendencije , koju je u povoljnoj mjeri uvijek nalazio u pretečama. Kada kažem transcendencija , onda je to, u najširem i najopćenitijem smislu, Bog. To se, dakako, odnosi na idejni otklon od fetivih avangardista, no neosporno je da je rabio, doduše oprezno, njihovu izričajnu ponudu, putem samoobavijesti, ili posredno, pu- tem svojih hrvatskih uzora, navlastito Ujevića. Očito mu je to zasmetalo i u Sartrea, koji je u pandanu usporedbe Vidi jedno- stavno toliko imanentan da je i neprihvatljiv u svome egzistencijalističkom nihiliz- mu, kako ga, sa svojeg jasnog stajališta, Vida vidi. Stoga prema njemu rabi sličnu dozu ironije kao i prema avangardističkoj bratiji . U toj konstelaciji Vida će uvijek biti za Plotina a ne Parmenida, za Jaspersa a ne Sartrea, za Jaspersovu egzistenci- 18 Pjesnike se pita da li su normalni. Nisu. (Ibid.) 19 Opširnije u tematu o njemu piše Ante Stamać.