Nova Istra

219 Milorad STOJEVIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU javlja se kao sinonim Leonardov 17 i u tekstu Valéry ili strast inteligencije , baš kao što u Homo universalisu načinje intelektualnu relaciju Da Vinci – Goethe, koju nastavlja u drugom tekstu. Na početku prošlog odlomka napisao sam da je Homo universalis zahtjevan. Pri- tom sam mislio na stanovitu Vidinu„stilsku prijevaru“. On, naime, kreće stilom ese- ja-feljtona, ali se svako malo lati zapravo pisanja proznog sastavka koji stremi biti fundusom već spominjane onodobne proze, s tim da je iz nje preuzeo veću ironič- nost, grotesknost i humornost. Na taj sam zahtjev „prijevare“ mislio glede recepcije, budući da je čitatelju valjalo detektirati konfuziju konglomerata koji, iz odlomka u odlomak, skriva svoju odredivost. Skriva je, dakako, tim miksom esejističko-feljton- ske formne ozbiljnosti i proznog, beletrističkog uskakanja ironijskim pastišima u mogući problem. Stoga se javlja ta vrst spisateljskog dikromizma. Kako je već naznačeno negdje u mome tekstu, takav stil hrvatskih proznih bele- trističkih uradaka nije neobičan nego gotovo uobičajen u mnogih prozaika između dva svjetska rata (i feljtonskih, i novelističkih i pripovijednih), pa sam si dopustio nešto šira navođenja Vidinih odlomaka. A i kraj Homo universalisa ( Sanje i stvar- nost! ), tako česta u hrvatskim onodobnim štivima, otvaraju slične zaključke. Relacije na crti Leonardo-Goethe-Valéry opisuju se, uz svu silu imena koja uglav- nom zamućuju shvaćanje isporuke Vidine misli u deskribiranju teme, nazočne su u spomentom štivu Valéry ili strast inteligencije (str. 327-333). Osim rečene „sinonimi- je“ Leonardo/Teste i mnogih eruditskih digresija na što, a i ni na što, Vida u jednom odlomku impresionistički detektira Valéryjevo shvaćanje poezije: On (Valéry) za- mišlja strukturu pjesme kao različite dimenzije jedne slike, na kojoj se predmeti s pred- njeg plana nameću gledaocu igrom svjetla i sjene s iluzorne pozadine. Smisao predmeta zaokuplja svijest a njihova atmosfera godi osjetilu . (Str. 331.) O odnosu društva prema realnosti/stvarnosti, te o mijenama njena poimanja u književnosti i slikarstvu, Vida piše u članku Ćaskanja o pjesnicima (Vječni romantici- zam, fantazisti i golijardi) [str. 333-338]. PojavomVan Gogha i fovista, stvarnost do- 17 Sinonim Leonarda je Monsieur Teste, drugi Valéryev junak. On se razvio u čistu inteligenciju i predao šutnji. Njegova je težnja, rekao bih, potpuna depersonalizacija. Poistovjetovati se sa stvarima, izgubiti svoju singularnu ličnost, skinuti vremensku krinku i pretvoriti se u „čisti ja“. Iz perspektive apsolutnog i vječnog, iz žarišta svoje duše on želi bezbrižno pratiti tok promjena oko sebe i postaviti jednadžbu boli, radosti, snova, uspomena i ambicija. Jer ako se čovjek proslavio, to znači da se pokazao, da se „udesio“, da je sebe skrivio, retuširao i da je potratio vrijeme i isprazne činove. Teste više nego subesjednika, koji za svoje tvrdnje ne nalazi dokaza, voli predmete u svojoj siromašnoj sobi, recimo naslonjač, na koji pada sjena večeri. Kad ga pitaju ljudi, koji ne shvaćaju što je to generalizirani život, zna li on, bolan, da ima stabala koja uzbuđuju, osoba što fasciniraju, on odgovara: što me se tiče talenat vaših stabala, ja živim u mom „Ja“ i govorim mojim jezikom. (Str. 330.)