Nova Istra

214 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Milorad STOJEVIĆ Tekst Razgovor sa sužnjem vremena (i prostora) , možemo shvatiti i kao autobio- grafski zapis ili autointervju, pa čak i kao predgovor/pogovor njegovoj zbirci Sužanj vremena 7 , no – i kao duhovitu prozu o dvojniku, čestu romantičarsku a jednako i ekspresionističku, ali i općeknjiževnu temu. Kada bismo apstrahirali autentičnost osobnih imena i prezimena, uključujući i autorovo (što zapravo nije potrebno jer su uglavnom poetozofirana, ali na njih valja upozoriti kao beletrističku ponudu), kada bismo apstrahirali moguću namjensku misiju toga teksta, imamo također modernu prozu što izmiče formi feljtona, kojoj ipak ponešto stilski duguje. Efekt je i drugačiji. Nakana da se takvo što apstrahira već polučuje začudan beletristički učinak koji je, s današnjih polazišta, receptivno moderan, iako je bjelodano da mu strukturiranje nije imalo tako ozbiljne namjere Astrolabija , kako se Vida potpisao kao voditelj fik- cionalnog razgovora. Fikcionalnog zato što je astrolab istodobno i antički instru- ment za mjerenje položaja nebeskih tijela, ali i instrument za rješavanje zadataka iz sferne astronomije. S tim u vezi taj potpis je i ključ za čitanje Razgovora sa sužnjem vremena (i prostora) , ključ koji je Vida ironično ostavio i ne sluteći da bi (tada bu- duća ) suvremena recepcija podrugljivost potpisa mogla tekst usmjeriti u drugačije interpretativne dekonstrukcijske vode. * * * Kada se spomene stilska osobina feljtona, ne valja zaboraviti da on, u„općim uputa- ma“, kao i impresionistička kritika slijedi stereotipe lakoće, kozerije, na neki je način graničan: stilom između novinarstva i književnosti. Nadalje je familijaran, relativno ležeran, sentimentalan, gdjekad humorističan, slikovit, stilski živahan. I upravo to pridonosi uvjerenju impresionističkih kritikâ da ne postoji istina o umjetničkom djelu, pa prema tome ne valja trošiti vrijeme da se ona i traži, ali se zato kritičar treba spontano prepustiti estetskom dojmu što ga djelo izaziva, kritičar treba spontano deskribirati kako je njegov duh recipirao taj dojam. Dakle, objektivne kritike nema kao što nema ni objektivne umjetnosti. Preosta- je tek osobna impresija koja se u deskribiranju, „dojmovnoj dekonstrukciji“ djela prepušta asocijacijama i slobodnoj produkciji svoga duha koji će na vidjelo iznijeti doživljavanje nekoga umjetničkog ostvarenja. U igri su osjećanje i razum, to jest, po A. Franceu, najnepreciznija sredstva na svijetu, pa stoga impresionistička kritika i ne teži biti znanost o književnosti. koji po Vidi čine vrh linije razvoja hrvatskog pjesništva: Pioniri suvremene lirike su Francuzi s kraja prošlog i iz prva dva desetljeća našega stoljeća. Kako bi izgledali Matoš, Wiesner i Ujević bez njih? (Str. 335.) 7 Buenos Aires, 1956.