Nova Istra

212 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Milorad STOJEVIĆ kom stilu, onako kako su, primjerice, u nas pisali J. P. Kamov, Josip Baričević i Mijo Radošević, ali i Josip Kulundžić, Branimir Livadić, Rudolf Kolarić Kišur, a i senjski zenitist Marijan Mikac 2 . Ima u Vidinim prozama i odjeka romantičke proze. Uglavnom je to poetska proza s nekim (ne)namjernim kvaziesejističkim, odno- sno feljtonskim i lirskim pasažama, koje su uobičajeni strukturni dijelovi takovrsna, ( proto- i neo- )ekspresionističkog beletrističkog štiva, što je očito izmaklo pozornosti sastavljaču tematskih jedinica Vidinih Izabranih djela . Zanimljivo je da je Vida, kao kritik okorijeli impresionist, u tim prozama vidljiv korisnik ekspresionističkog, štoviše predekspresionističkog i romantičarskog proz- nog iskustva. Takvi prozni tekstovi lirski (ne)organizirano „ruju“ po unutrašnjosti nedefiniranih aktanata, psihički gotovo rastrojenih, a prozno tkivo kumulira se u odlomcima koji su„varijacije na lirsku temu“, te se u njima, tim varijacijama, dobrano i realiziraju i ukazuju u odabranom poetozofskom obzoru. Fragmenti jedne intimne autobiografije objavljeni su u Pečatu (1939. g., br. 5-6), a Ispovijed u egzistencijalnom svjetioniku deset godina poslije u Slobodi (Buenos Aires, br. 2, 1949.). Ta druga proza ( Ispovijed ), psihološki složeno koncipirana, mogla bi se s obzirom na mjesto i vrijeme nastanka tumačiti u vezi s novim položajem pisca Viktora Vide u izbjeglištvu/tuđini. Čak i da je tako (a je li tako ne pokazuje niti jed- na indicija) – ona vjerojatno nije književni posljedak Vidina emigrantskog položaja. Ispovijed u egzistencijalnom svjetioniku naprosto na svim izražajnim razinama ko- respondira sa sličnim proznim radovima u domovini i s hrvatskom ranom i kasni- jom ekspresionističkom prozom prije drugoga rata, koje doduše nije bilo mnogo, odnosno korespondira s bogatim europskim ekspresionističkim kretanjima svih smjerova određenih specifičnijim imenima. U tim potonjima prvovrsno mislim na talijanski futurizam, kojem je Vida kao talijanist (i talijanofil) bio skloniji negoli možda nadrealistima i dadaistima kojima je putem zenitista uputio i kritičke packe. Ubačena je i jedna pjesma ( Tijelo u uglu 3 ), što nije netipično za takvu vrst proze, koja 2 Vida se na jednome mjestu posprdno izjasnio o zenitistima, a na više mjesta o nadrealističkoj brati- ji , kako ih je nazvao. 3 Pjesma bi mogla udobno ući u zbir Vidinih pjesama, kao i u zbroj ujevićevskih tragova, ali i u moguću aluziju na pjesnike sutonskih raspoloženja, što pak korespondira s proznim nakanama da se pokaže takvo „stanje duše“. Glasi Tijelo u uglu ovako: Rastavljam se od tijela / i motrim tijelo kao na stolu u klinici / Leži mirno i poslušno / nepomično kao mineral. / Osuđen sam da mi bude posrednik / između duha i stvari / da ih primam kroz nejasna stakla // Probudi me noću ruka: mislim da je neman / polip, koji hoće da me davi. / Izlazim iz tijela / palim sijalice / i piljim u bezdušnu lutku / zahvaćenu snopom jarka svjetla. // Duše će se pobratiti, no tijela su protivnici. / Duša je sačinjena od iskara što se ne vide. / Ali kao tajni fluid listopada / osjetim da je zatočena u ljusci. / Tijelo izgara i raspline se. / Iz pepela nikne biljka, limun, drač. / U Napulju