Nova Istra

125 Martina KOKOLARI XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU ne okreće se zaboravu vlastite egzistencije, već snalaženju u drugosti tuđe zemlje pribjegavajući specifičnom pjesničkom izričaju. Kao paradigmatski primjer može poslužiti pjesma znakovita naslova objavljena u istoimenoj zbirci, Sužanj vremena , u kojoj je eksplicitno ukazao na osjećaj tjeskobe, sjete i iskorijenjenosti: „Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem, samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac, da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme između Ničega i Svega, potucalo i samac. (...) Osjećam vrijeme kao talog pijeska u staklenoj uri, kao na pragu mjesečine neponjatan trak. Crna ptica Noći slijeće mi na rame.“ No, zapravo će puno ranije, već u prvoj pjesmi Poslanica mrtvog , 1932., dakle u godini kada Quasimodo objavljuje pjesničku zbirku Potopljena oboa , paradigmu hermetičke poezije, proročki odrediti vlastitu civilizacijsku i pjesničku sudbinu: „Sada sam sâm između četiri vlažna i gola zida ove podmukle kosturnice živih skeleta. (…) I čuje se pomamni zvek sindžira i karika i pljuštanje vrelih suza po hladnom pločniku. Druže moj, na rešetkama mi želje vise, ko na stablu mlado lišće u proljeću, a oči zure u vječni mrak. Tek u uspomeni: jedna drvena koliba, more, jedra i jarboli; i duša čovjeka luta u prostoru gdje more nebo pije.“ ( Poslanica mrtvog ) 4 Tragajući za identitetom prvenstveno u zemljopisnoj lokaciji, komunicirajući ukorijenjenost, baštinjenost i kontinuitet – „Tomu su stablu žile duboko prirasle za tlo, iz kojega je niklo, pa se njihova najskrovitija vlakna provlače kroz tamne dubine 4 Premda je u njoj tek načeo temu smrti, dominantu njegova cjelokupnoga pjesništva, kreirajući tekst kao oporuku, a hermetičkom će se načinu promišljanja stvari i stvaranja teksta vratiti kasnije, već mu je ova pjesma „puna tamnih semantičkih gustoća “ (Milanja, 2000:306).