Nova Istra

343 Samanta Paronić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI pismo i hrvatski jezik u liturgiji, a osobito je zanimljiva činjenica da su iste godine, 1788., prestali djelovati i pustinjaci Reda sv. Augustina i sama Pićanska biskupija. Fra prof. dr. sc. Franjo Emanuel Hoško u svojemu uratku iznosi biografske podatke o pićanskome biskupu Pavlu Budimiru. Naime, prije nego što je postao biskupom, Budimir je bio franjevac u Bosansko-hrvatskoj provinciji. Od 1661. do 1664. obnašao je službu provincijala, a nakon smrti biskupa Pavla Jančića de Tau- risa, 12. ožujka 1667., Budimir je imenovan njegovim nasljednikom na biskupskoj stolici u Pićnu. „Represivne mjere jugoslavenskog komunističkog režima protiv Katoličke crkve na području Pićanskog dekanata (1945.-1952.)“ naslov je članka dr. sc. Stipana Trogrlića, u kojemu analizira sredstva prisile kojima se služio komunistički režim radi suzbijanja crkvenoga djelovanja. Osim ugrožavanja osobne sigurnosti sveće- nikâ, što je rezultiralo njihovim odlaskom iz Pićanskoga dekanata u Italiju, među primijenjenim represivnim mjerama zabilježeno je i oduzimanje crkvenih posjeda, potiskivanje vjeronauka iz škola, kao i zabrana vjerskih običaja i procesija, stoga je u čitavoj Istri zavladalo ozračje opće nesigurnosti i sveprožimajućega straha. Slijedi članak dr. sc. Elvisa Orbanića u kojemu donosi prijepis dokumenta iz 1622. o ostavštini pićanskoga biskupa Antonija Zare. Riječ je o popisu biskupovih pokretnih i nepokretnih dobara, a važnost je dokumenta u tome što pruža obavi- jesti ne samo o materijalnim dobrima jednoga imućnika nego i o gospodarskome stanju na Pićanštini u prvoj polovini XVII. stoljeća. Koristeći se arhivskim gradivom Pićanske biskupije, čiji je značajan dio uništen u požaru, mr. sc. Jakov Jelinčić iznio je detaljnu raščlambu Knjige ređenja u Pićnu – dragocjenoga povijesnog izvora za razdoblje od 1632. do 1783. Osim što sadrži popise zaređenih osoba iz vremena desetorice pićanskih biskupa, ujedno pokazuje da je velik broj kandidata zaređenih u Pićnu dolazio i iz drugih, razmjerno udalje- nijih biskupija. Akademik Petar Strčić razmotrio je povijest arhivske službe u Istri, naglasiv- ši kako se do XX. stoljeća veća pozornost pridavala vrelima na latinskome, tali- janskom i njemačkom jeziku. Hrvatsko, odnosno glagoljaško gradivo stoljećima se uništavalo; veliki su se dijelovi građe odnosili širom Europe, a tek se manji dio uspjelo vratiti u Hrvatsku. Nakon Drugoga svjetskog rata, osnivanjem arhiva u Ri- jeci 1949., u Pazinu 1958., a za slovenski dio Istre u Kopru, na ovim se područjima javlja sustavna briga o arhivskome gradivu, bez obzira na jezik kojime je ono pisano. Doc. dr. sc. Marijan Bradanović obradio je najstariji pavlinski samostan u Istri, koji je podignut 1395. na nekadašnjemu Čepićkom jezeru. Rekonstrukcija izgle- da samostanskoga kompleksa donosi se na osnovi neobjavljene arhivske, arhitek- tonske i fotografske dokumentacije, sačuvanih dijelova samostana te primjeraka